Nova Istra

215 Božidar PETRAČ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) multietničkoj tvorevini koja je na Berlinskom kongresu 1878. dodijeljena Austro- ‑Ugarskoj i koju je Austro-Ugarska anektirala 1908. Dana 10. listopada 1908. Matoš objavljuje osvrt na „jedan od najvećih događaja u povijesti našoj“, osvrt na proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine Austrougar- skoj Monarhiji 6. listopada 1908. 11 Čitajući u kavani novine, Matoš je gledao život na Jelačićevu trgu, život isti kao i onaj jučerašnji ili prekjučerašnji, a opet različit i dugoročno opasan, pun neizvjesnosti, mirisa baruta i ratnih bubnjeva. Gledao je i jamačno, uza svu svoju ushićenost, osjećao određenu nelagodu i zabrinutost. Pitanje Bosne i Hercegovine za Matoša je, kao uostalom i za sve pravaše, bilo u prvom redu pitanje povijesnoga hrvatskoga državnoga teritorija, i ono se za njega postavljalo kao bitan problem aktualne politike. No nije li u tom članku Iz velikog i sitnog svijeta , govoreći o hrvatskoj Herceg-Bosni nakon što ju je Austro-Ugarska anektirala. predvidio da će se Srbija jednoga dana odlučiti za rat baš zbog njezina gubitka, odnosno učiniti sve da do rata dođe? Nije nužno isticati koliko je i kako velikosrpskoj politici bilo stalo do zauzimanja Bosne i Hercegovine, Dalmacije i nekih drugih hrvatskih zemalja. „Jest, prije nekoliko dana dogodio se jedan od najvećih događaja u povijesti našoj. Pripala Bosna i Hercegovina sada Hrvatskoj ili ne, ona njoj mora pripasti kasnije. Iza stotina godina i opet su sve zemlje hr- vatske pod istim vladarom i ako ne zamre svijest hrvatska, one se naskoro moraju sjediniti pod jednom pod hrvatskom vladom. Neizmjerno nas raduje kao starčevi- ćance da događaji iznenada opravdaše politiku koju je u posljednje vrijeme jedino naša stranka vjerno i nepokolebljivo zastupala kao jedina nosilica čistoga hrvat- skog nacionalizma.“ 12 Bosnu i Hercegovinu je, dakle, pripojila Austro-Ugarska, sada ju, kazuje Matoš, mora osvojiti Hrvatska. Bez strančarenja, promišljeno, sa solidnom ekonomskom organizacijom oko hrvatske banke, školstva, novinstva... Odnosno, propagande, ako se hoće. Matoš, dakle, razmišlja politički realistički, u sklopu svoje starčevićanske pozicije, možda ipak nedovoljno svjestan pogibeljne snage hrvatskoga strančarstva. Srbija je, piše Matoš, ovim događajem posve izigra- na i mogla bi se odlučiti za rat. Kralju Petru ne preostaje suviše manevarskog prso- tra. „Ratom, misli se u Beogradu, mogla bi se prisiliti na intervenciju indiferentna Europa, dok bi se kralj takvim ratom, bio on i neuspješan, popularisao kao velik Srbin kod naroda i ućutkao nezadovoljnike.“ 13 Crna Gora već je ponudila svoju pomoć, a uz njezinu pomoć mogla bi se sa svojih interesa uplesti i Italija, rezonira 11 A. G. Matoš, Iz velikog i sitnog svijeta , „Hrvatsko pravo“, XIV, br. 3868, str. 1-2; Zagreb, 10. 10. 1908. SD, XV, Zagreb, 1973., str. 177-179. 12 Op. cit., str. 177. 13 Op. cit., str. 178.