Nova Istra

210 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Cvijeta PAVLOVIĆ počivalište; poznaje Šenoino grobno mjesto, „mrtvu kuću“ na Mirogoju 24 , poznaje njegovu „kafanu“ na Griču ( Juliusovu kafanu), kao mjesto okupljanja tadašnjih hr- vatskih književnika i intelektualaca, poznaje i njegov urednički rad u Viencu , a iznad svega ističe ga kao pjesnika svojega „starog Zagreba“ 25 . Šenoino književno djelovanje Matoš nije procijenio sustavno, ali ga je prosudio sinkronijski i dijakronijski, u društvenopovijesnom te u književnopovijesnom as- pektu. Na taj se način u Matoševim usporedbama Šenoa našao s Preradovićem, Vrazom, Mažuranićem, Rakovcem, Botićem, Tkalčićem, Perkovcem, Jurkovićem, Kurelcom, Markovićem, Bogovićem, Kranjčevićem, Đalskim, J. E. Tomićem, Ko- vačićem, Harambašićem, Kumičićem, Kozarcem, Leskovarom, Milčinovićem, Ogrizovićem, Pavlinovićem, Vojnovićem, kao i s Martićem, Gajem, Lisinkim, Stro- ssmayerom, Kvaternikom, Mihanovićem, Babukićem, Starčevićem, Pilarom i dr. S druge strane, Šenoa je uMatoševim tekstovima stajao u europskom kontekstu rame uz rame i s Ariostom i Mussetom (u usporedbi i s Vrazom) 26 pa i s Maupassantom, Taineom 27 i dr. Ipak, Matoš zadržava oštrinu uvida i britkost primjedaba čak i pred veličinom Šenoina značaja pa je svjestan i manje uspjelih mjesta Šenoina djela, poput sklonosti deklamaciji ili pak „prevelikoga“ optimizma. Jedna od najizrazitijih Matoševih slika Šenoe ona je kojom ističe Šenoinu veličinu cjeline opusa, kvantitativnoga i kvalitativnoga, i već se na prijelazu iz XIX. u XX. st., brzo nakon Šenoine smrti, hvata u koštac s površnim zaključcima i ocjenama (koje su se održale do danas i koje je još uvijek potrebno osporavati): „U Hrvatskoj, gdje ne bijaše mnogo kompletnih, potpunih literarnih talenata, smatraju se jednostrano jednostranima i oni pisci koji to nijesu. Šenoa npr. uziman je obično pripovjedačem, prozaikom, možda zbog toga jer se prozom najviše bavio, premda je on kao stihotvorac isto tako moćan i znamenit kao romanopisac.“ 28 Šenoa je važan za Matoševu književnu stvarnost (a time i za našu suvremenu književnost) prema kriteriju, kojim bi Šenoa bio iznimno zadovoljan: kao autor povijesnih romana, Šenoa je zagovarao povijesnost kao zrcaljenje suvremenosti – Matoševe prosudbe uronjene su također u tradiciju i povijesnost te igrom supstitucijeprimjeraon stvara lijep i pamtljiv skladvlastite ideje sa samomŠenoinom idejom: „Nemajući gotovog suda o Gaju, Starčeviću, Šenoi i Mažuraniću, mi ne 24 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela , sv. IV., op. cit., bilješka 2, str. 239. 25 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela , sv. V. Pjesme . Pečalba , ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/ /Mladost, Zagreb, 1973., str. 210, 232. 26 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. IV. , op. cit, bilješka 2., str. 100. 27 Antun Gustav Matoš: ibid., str. 250. 28 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI , op. cit., bilješka 4, str. 178.