Nova Istra

209 Cvijeta PAVLOVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) U nedostatku stručnih ocjena, studija i monografija o Augustu Šenoi, Matoš je do kraja života redovito podsjećao na njegov značaj i kao književnika i kao kul- turno-političkoga djelatnika. Pokazao se Matoš dobrima poznavateljem Šenoine biografije, oduševljen čitatelj njegova opsežna književnog djela u cjelini, kao i zna- lac sposoban za precizne kontekstualizacije: za odredbu Šenoina mjesta u povijesti hrvatske književnosti, njegova odnosa prema književnoj baštini te njegova značaja za sljedbenike kasnijih naraštaja. Matoš se pokazao i kao lucidan komparatist knji- ževnosti, stavljajući Šenoino djelo u odnos prema srodnim nastojanjima i suklad- nim razdobljima susjedne srpske književnosti, a jednako uvjerljivo i prema bližim i daljim zapadnoeuropskim književnostima. Konačno, temeljem kvalitetnih uvida u Šenoin život i djelo, Matoš je razvio i osebujnu tezu o Šenoinu svjetonazoru, ide- ologiji i političkom učinku kulture i književnosti na oblikovanje javnoga mnijenja, duha naroda, narodne svijesti. Za Matoša je Šenoa Zagrepčanin par excellence , što ne znači da je Šenoa isklju- čivo pisac Zagreba; naprotiv, Šenoa se posvetio čitavoj Hrvatskoj, moglo bi se reći i cijeloj Europi. No Šenoa je književnik koji je volio i poznavao svoj rodni grad te je to izrekao djelima kao malo koji drugi pisac pa je Šenoa simbol Zagreba kao što je i s druge strane Zagreb simbol, tema i nepresušan izvor nadahnuća u njegovu opusu: „Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačko oko pod mrkim kalpakom.“ 21 Brojni i raznovrsni elementi Šenoine biografije uključeni u Matoševe asocijativ- ne zapise svjedoče da je Šenoa bio Matošu zanimljiv kao čovjek, kao osobnost, a ne samo kao književnik, i to zanimljiv kao jedan od najistaknutijih primjera duha vremena i primjera„društvenosti“, raznovrsnih mogućnosti javnoga djelovanja druge polovice XIX. st. To je mjesto u Matoševim zaključcima Šenoa zauzeo poglavito za- divljujućom aktivnošću i nazočnošću u mnogim aspektima hrvatske kulture. Šenou ističe kao neumorna radnika (često u usporedbi s drugim piscima „...radio je gotovo do posljednjeg daha…“ 22 ), čovjeka koji nas je svojim djelima učio da budemo„radini ljudi i dobri Hrvati“ 23 i borca za hrvatsku riječ, a u razmišljanja uključuje čitavu Šenoinu umjetničku obitelj; opisuje velikane koji su Šenou ispratili na posljednje vremeni hrvatski pisci, knj. VII, Redovita izdanja Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1910., str. 7-17 i „Agramer Tagblatt“, 3. V. 1910. 21 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, svezak I. Iverje, Novo iverje, Umorne priče , ur. Dragutin Tadi- janović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973. – Novo iverje: Nekad bilo – sad se spominjalo , str. 98 i dr. 22 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. III. Dojmovi i ogledi , op. cit., bilješka 18, str. 37. 23 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI. O hrvatskoj književnosti , op. cit., bilješka 4 – Za Kranj- čevića , str. 162., usporedivo sa S. S. Kranjčevićem.