Nova Istra

208 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Cvijeta PAVLOVIĆ Sljedeća važna razina Matoševa osvrta na Marjanovićevo razumijevanje Šenoina značaja pogađa bît povijesnoga prikaza književnosti kao i kvalitetnih teorijskih pro- mišljanja o razdobljima, stilovima i „kritičkim pojmovima“ (i to prije R. Welleka). Matoš kaže: „...kada je trebalo analizovati, objašnjavati, karakterisati glavne struje i stilove, naš sintetičar je umio samo pentati, mucati, drobiti, schwefeln – kako veli Nijemac. Čime se razlikuje metoda, stil, prava priča Šenoinih od potonjih pripovje- dača? Što je zajedničko obilježje novog realizma, i čime se razlikuju njegovi repre- zentanti? U kojem je odnosu prama njemu lirika, naročito Harambašićeva, Tresiće- va i Kranjčevićeva?“ 17 Matoš je lucidno i znalački uočio i razložio da za razlikovanje književnih razdoblja nije dostatno nabrajanje tema i svjetonazora, nego raspozna- vanje metoda s različitim tipovima pripovjedača, a uz to i vrlo važno pitanje stila. Zašto je Šenoa istinski važan za hrvatsku književnost, pokazao je Matoš i u nizu drugih tekstova. Sintagma iz naslova –„neprežaljeni Šenoa“ 18 – sintagma je preuze- ta iz jedne u mnoštvu Matoševih asocijacija na toga književnoga klasika, asocijacija koje je razasuo svojom osobitom metodom pisanja i kroz književna i kroz književ- nokritička djela. Koliko takvih asocijacija ima, dovoljno je samo reći da se Šenoino ime pojavljuje u svim svescima izdanja sabranih Matoševih djela. Matoš Šenou nije preuzeo iz predaje o velikanima, nego ga je uistinu čitao i dobro poznavao različite dijelove njegova opusa, preko Šenoe satiričara, Šenoe pjesnika, novelista, do roma- nopisca, od Duha narodne straže i Mladog gospodina preko Proklete klijeti , Propasti Venecije , Munje od Gabele i Na Ozlju gradu do Seljačke bune , Diogenesa i Kletve ; više i bolje od mnogih koji danas rasuđuju o Šenoi. Utoliko je posebno značajna svoje- vrsna Matoševa sinteza razmišljanja o Šenoi, puna superlativa, uklopljena u putopis Campus nobilium . 19 Tridesetak godina nakon Šenoine smrti Matoš je točno uvidio velik nedostatak hrvatske kulturne i društvene javnosti, izostanak usustavljivanja i historizacije, kao nužnih preduvjeta za identitet nacije, preduvjeta koje su drugi narodi ispunili i njegovali, te je zavapio: „No uzmemo li da su najpoznatiji naši predstavnici ostali neocijenjeni, da još nemamo čitljive studije o ljudima kao A. Starčević i A. Šenoa, treba da smo zahvalni mlađoj našoj kritici što je A. Kovačić danas relativno dosta poznat, kao Vraz i Preradović.“ 20 17 Ibid., str. 224. 18 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. III. Dojmovi i ogledi , ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 386. 19 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. XI. Putopisi , ur. Dubravko Jelčić, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 245-253. 20 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, svezak VII. O hrvatskoj književnosti II. , ur. Dubravko Jelčić, JAZU, Liber/Mladost, Zagreb, 1973., str. 61; Ante Kovačić: Sabrane pripovijesti (Predgovor). Sa-