Nova Istra

207 Cvijeta PAVLOVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Drugi važan Matošev prilog postavljanja Šenoe kao središnjega književnika mi- nuloga razdoblja te utoliko predstavnika jedne velike epohe hrvatske književnosti objavljen je pola godine nakon prvoga teksta. Kako je uvodno istaknuto, riječ je o tekstu koji se naoko ne bavi Šenoom nego Milanom Marjanovićem kao autorom knjige Iza Šenoe , koji je tekst Matoš naslovio izrazito figurativno, pod navodni- cima, „ Sintetična kritika “. 9 Tekst je stoga, za razliku od prethodnoga, naglašeno ironičan, a usmjeren je na kritiku estetičkih misli tzv. realističke omladine, kojoj je Marjanović „najagilniji tumač“ 10 . Matoš o Marjanovićevoj knjizi kaže: „ Iza Še- noe je šupalj, efemeran kritički mjehur, velika naduvena kolekcija plitkih fraza.“ 11 „ Iza Šenoe je običan članak razapet na 198 nesvarljivih stranica.“ 12 , „ Iza Šenoe je nekritična kritička studija, napisana nepravilnim jezikom i užasnim stilom.“ 13 „Iza Šenoe je katalog, tu i tamo nepotpun. Korisna, samo korisna knjiga, i zato neuspje- la. Milan Marjanović je živ dokaz da dobar novinar može biti vrlo loš kritičar.“ 14 Marjanovićeva knjiga usredotočena je na književnu produkciju novijega doba te se ne bavi izrazito Šenoom, pa ni u Matoševoj kritici Marjanovićeve knjige Šenoa nije najnavođeniji autor, ali Marjanović uzima Šenou kao najreprezentativnijega autora jedne književne epohe. Matoš se u osnovi slaže s takvim urazdobljivanjem hrvatske povijesti književnosti, ali argumentirano osporava pa i izruguje Marjanovićevo ra- zumijevanje Šenoina opusa i Šenoine pozicije u povijesti književnosti. Marjanović ističe Đalskoga kao „najmoćnijega našeg prozaika iza Šenoe“ 15 te Šenou uspoređu- je s „panjem“ 16 . Ne ulazeći ovdje u Matoševe stavove prema Đalskom, nema sumnje da Matošu ne smeta tituliranje Šenoe najvećim prozaikom određenoga razdoblja, naprotiv, svojim je ranijim tekstom pokazao afirmativan stav prema mogućnosti da se čitav segment hrvatske književnosti XIX. stoljeća nazove „Šenoinim dobom“, nego se Matoš zgraža nad Marjanovićevim „užasnim, sablažnjivim žargonom“, a kao jedan od primjera Marjanovićeva neprimjerena izražavnja upravo je ideja da se Šenoa ili bilo koji drugi klasik hrvatske književnosti nazove panjem – to je po- grešna, jalova slika, pogrešna pjesnička figura, a Matoš kao stilist odmah uviđa njezinu promašenost i zalaže se za Šenou kao aktivnoga čimbenika u pokušajima razumijevanja hrvatske povijesti, kulture i književnosti. 9 Prva polovica srpnja 1907. Op. cit., bilješka 2., str. 213-228 i 410-411. 10 Ibid., str. 213. 11 Ibid., str. 215. 12 Ibid., str. 223. 13 Ibid., str. 228. 14 Ibid. 15 Ibid., str. 216. 16 Ibid., str. 214.