Nova Istra

206 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Cvijeta PAVLOVIĆ zida pred kaptolskom katedralom. Kula je građena između godine 1514.-1521., a gradnju je započeo Toma Bakač Erdödy. Srušena je 1906.). 8 Logika teksta usmjerena je na odredbu Šenoinih zasluga za književnost i kulturu Hrvatske te je Matoševa misao pasatistička: u jednoj slici Šenoa je prikazan kao pjesnik kojemu je oko glave bršljan sa starih ruševina, a taj bršljan ne gine, taj bršljan je trajan; u drugoj slici Šenoa je pjesnik koji je oživio kamenje da govori. Kamen kao metafora povijesti pretvorio se pod njegovim perom u život, kamen je propjevao, a pjesma kamena ne gine, pjesma kamena se predaje od naraštaja u naraštaj – u toj pjesmi žive i uspomene na Šenou. Na kući u kojoj je umro August Šenoa, u staroj kući u Mesničkoj ulici 36, danas Mesničkoj 34, nalazi se spomen-ploča s natpisom i Šenoinim likom, koja bi sve one koji se s Gornjega grada spuštaju u Donji grad trebala podsjetiti na Šenoi- nu slavu. Matoš 25. godišnjicu Šenoine smrti obilježuje i s osjećajem srama, jer su Šenou mnogi odlučili zaboraviti: „I dok je on toliko kamenje oživio da govori, ova spomen-ploča nije mogla progovoriti Hrvatima – onima koji toliko žive ljude slave – da bi se valjalo sjetiti i žalosnoga jubileja mrtvoga Šenoe“. Matoša je stid te „bježi brzo dolje“, kako sâm kaže, da se izgubi u mladom, Donjem gradu, u njegovoj buci. Posljednja rečenica Matoševa tihi je uzdah: „slava pjesniku staroga grada!“, a poruka joj je dvostruka: Matoš Šenou proslavlja kao ovjenčana pjesnika, zaslužnika naroda, po kojemu je progovorila naša prošlost, koji je iz starih listina razvio fantaziju najčarnijih oblika koje nam je predao i po kojima žive u nama. No novo vrijeme ne želi vidjeti Šenou kao svojega pjesnika, jer novo vrijeme voli slaviti samo žive ljude. Matoš se zalaže za „objektivnost“ slave, za vremenski i kritički odmak koji će iskristalizirati laureata za vječnost. Matoš se zalaže za kanonizaciju koja ne bi bila nijema petrifikacija, a istodobno se legitimira kao književnik i čovjek novoga doba i novoga grada. Silazak iz Gornjega u Donji grad, iz prostora starih u prostor mladih, u prostor željeznice i buke, u kojemu se pojedinac može utopiti, izgubiti, nestati, istaknuta je simbolistička vizija novoga doba, nove poetike, novih postignuća. Čitav prilog, iako naoko jednostavan i razumljiv, prava je minijatura estetici- stičkoga ukusa, u kojemu se nekoliko stožernih stilskih figura, poput usporedbe, antiteze i ponavljanja s varijacijama, pregledno smjenjuju, da bi u emfatičkoj završ- nici vrtložno još jednom pokrenula i ponovila netom izložene motive, spiralu koja ponire u dubinu duše, dubinu iz koje će izići tih Matošev uzdah, uzdah kritičara i uzdah pjesnika. 8 Antun Gustav Matoš: Sabrana djela, sv. VI ., op. cit., bilješka 4, Prilozi , str. 258.