Nova Istra

205 Cvijeta PAVLOVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) dosjetci koju razvija oko hrvatskih velikana, Matoš nenametljivo podržava Šeno- inu ideju književnoga stvaranja, koja bi oslanac imala u činjeničnom i provjerlji- vom. Uzletima fantazije potreban je potporanj uzlijetanja i slijetanja, koji stoji kao okosnica objedinjavanja, integracije, opstojnoga zajedništva – u Matoševu slučaju – kao okosnica nacije. „Kamen je propjevao (...), a pjesma kamenja ne gine, već se predaje od naraštaja u naraštaj... U toj pjesmi žive i uspomene na njega, Šenou.“ 5 Dobro poznajući i suvereno vladajući Šenoinim opusom, Matoš ne zastaje samo na Šenoinim povijesnim romanima nego asocijativno upleće i njegov pjesnički rad (upleće pjesmu Na Ozlju gradu , navodeći stihove „Goruće čelo na gol tisnuh kamen i plakah gorko ko na grobu majke“ te aludira na pjesmu Zagrebu usporedbom „kao mlad junak“ 6 ), a ističe i obuhvatnost Šenoinih tema koje se rasprostiru u širokom rasponu vremena i prostora (primjerice od Mokrica i Medvedgrada do Nehaj- ‑grada i Senja). Matošu se u tom pregledu činilo važnim istaknuti da se Šenoin duh ipak rado „vraćao k Zagrebu; to mu je bilo gnijezdo“ pa se i u tom dijelu nameće Matoševo ugledanje u Šenou – jasno je da je po načinu na koji Matoš razumijeva Šenoin opus, Zagreb Šenou odredio taineovsko-pozitivistički, dok je Matošu Zagreb svojevrsna životna čežnja i intelektualni izbor. Ostaje člankom naznačena mogućnost da je Matoš želio ostvariti zagrebački i hrvatski književni projekt , imajući pred očima Šenoina uspješna književna ostvarenja kao dokaz da je projekt provediv, ali sada u drukčijoj poetici, u skladu s novim duhom vremena. U prvome planuMatoševih opažaja u članku nalaze se Šenoini povijesni romani Zlatarovo zlato s majstorom Krupićem, Kamenitim vratima, Grgom Čokolinom i Gregorijancima te Kletva s Gričanima, Kaptolom i Krvavim mostom, kao fikci- onalni svjetovi koje Matoš uspoređuje sa suvremenošću, s onim drugim Zagreb- gradom što se pruža „kao mlad junak“, a u daljini sopi željeznica „kao veliki ognjeni zmaj“, kao znak novoga vremena, nove tehnologije. 7 Potresan prizor nestajanja tra- gova staroga prostora izveden je figurom jednostavnoga, kratkog, Matošu svojstve- nog kontrasta s usporedbom: „onda opazite gdje ruše Bakačevu kulu, ne Gričani, ne vojska, već naši današnji radnici. Ruše ju mirno: kamen po kamen. I vratite se zbilji, sadašnjosti.“ (Bakačeva kula bila je središnja utvrda zapadnoga obrambenog 5 Ibid., str. 122. 6 Matoš se poigrao Šenoinim stihovima. Šenoa promatra Zagreb kao grad koji„stoji kao junak lijep i mlad...“, a u Matoševoj se viziji grad „pruža kao mlad junak“. 7 Matošev Notturno sa stihom„željeznicu guta već daljina“ dio je postuma .