Nova Istra

202 Cvijeta PAVLOVIĆ, Zagreb MATOŠEV NEPREŽALJENI ŠENOA: POSTUPAK KANONIZACIJE „Ako je Matoš bio okrutan i otrovan prema mnogim autoritetima svojega doba, spoznaje koje je kontinuirano iznosio o Šenoi dokaz su njegove iznimne sposobnosti da temeljem dubinskoga razumijevanja književnosti prepozna imanentne književne kvalitete.“ Kad je preminuo August Šenoa (1838.-1881.), klasik hrvatske književnosti po ko- jemu je čitavo jedno razdoblje hrvatske književnosti nazvano „Šenoinim dobom“, Antunu Gustavu Matošu (1873.-1914.) bilo je 8 godina. Prema klasicima koji su preminuli u dobi kad smo krenuli u školu obično razvijamo osobit odnos, drukčiji od odnosa koji gradimo prema klasicima davnijih doba. U školskoj smo se dobi tek počeli susretati s mogućim koncepcijama povijesti književnosti, ali smo već imali neku predodžbu o književnosti: klasici koji su upravo u našoj mladenačkoj dobi ušli u „Panteon slave u vječnosti“, ostaju mladom recipijentu bliski, a istodobno do- voljno strani, stariji, vremenski udaljeni od recipijentove zrelosti; oni su predstav- nici netom minuloga doba, koje osjećamo kao drugo, drukčije od suvremenosti, ali razumljivo, tj. bliskije od davnih doba, koje osobno iskustvo uopće ne posjeduje. Govorim li o vlastitom iskustvu, evo usporedbe: kao što je kad je Šenoa umro Ma- toš bio dijete koje je upravo počelo osvješćivati društveni i kulturni kontekst, takvo iskustvo usporedivo je s mojim djetinjstvom i mojim iskustvom smrti Miroslava Krleže (1893.-1981.). Svatko se vjerojatno lako može sjetiti koji je klasik svojim odlaskom, u medijima i putem školovanja, pisanja sastavaka, recitacija i sl., obilježio svijest o kulturi iz vlastita djetinjstva, svijest o kulturi u koju je u mladim danima upravo zakročio. To su primjeri prvih osvješćivanja kulture kao sadržaja u kojemu smo aktivni sudionici. Kao što su mi razdoblje izobrazbe i odmak od djetinjstva do