Nova Istra

201 Antun PAVEŠKOVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) facti isplivalo na površinu. Kravar lucidno uočava Matoševe stvaralačke postupke i teme, ali ih, zaobilazeći kontekst, olako etiketira. Ogledan primjer jest Kravarova neselektivna karakterizacija Matoševa pravaškog nacionalizma. Kada Matoš u Ise- ljeniku govori o čoporima Mađara ili o doklaćenom Švabi, to zaista jest nacionali- stički isključiva frazeologija. 28 Domaće pravaštvo 29 (što ovdje znači atribut domaće nije sasvim jasno) jest ideologija konzervativna i restaurativna. Kada se, međutim, spomenute karakterizacije plasiraju bez konteksta, tada to jest optužujuće. Nema opravdanja za nacionalističku zadrtost. No, biti napredan poslije događanja 1848. značilo je u hrvatskom položaju pristati trajno, sve do novijih vremena, na Marxov postulat o otpacima naroda i na prešutnu tezu o funkcionalno nužnom velikomad- žarskom šovinizmu ili pangermanskom nacionalizmu, koje treba abolirati odgovor- nosti jer su u povijesnom smislu progresivni. Tu se pokazuje koliko je marksističko ljevičarstvo po potrebi hegelijanski antipovijesno. Konstatirati bez analize Matošev retrogradni nacionalizam, znači prešutno opravdati licemjerno odustajanje historio- grafskog ljevičarenja od njegove vlastite dogme o dijalektičkom materijalizmu. I to je jedina zamjerka Kravarovu radu. Kratak komentar navedenih prinosa otkriva da se u kontekstu ovoga simpozija nije pojavio niti jedan sintetski zaokružen uvid. Osim u svojim prvim sesijama, su- dionici ovoga skupa rjeđe su se bavili temeljitim obuhvatima te stoga ne iznenađuje izostanak te vrste propitivanja Matoša. Uostalom, rijetki su pisci, a i ti iz razdoblja starije književnosti, „dobili“ čitavu jednu sesiju. Neka buduća obljetnica možda će ispraviti propust spram utemeljitelja moderne hrvatske književnosti. 28 Isto. 29 Isto.