Nova Istra

196 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Antun PAVEŠKOVIĆ Hrvatska moderna razdoblje je idealna konteksta Matoševa opusa. U povijesti književnosti on se cijeni središnjom osobom toga razdoblja. Zajedno s Leskovarom, on kao pripovjedač otvara modernu, objavivši 1892. Moć savjesti , a umire upravo one godine koja se u većini povjesnica cijeni krajem moderne. Stoga se moglo očeki- vati da će se Dani hvarskoga kazališta, u dva navrata fokusirani na modernu, baviti upravo ovim auktorom. Dva puta ponovio se isti naziv – Književnost i kazalište hr- vatske moderne – bilanca stoljeća . Matoš se kao tema nerijetko javlja usput, u kon- tekstu istraživanja o drugim piscima ili književnim fenomenima, a tek je nekolicina auktora zabavljena poglavito njegovim opusom. Izrijekom su o njemu izlagali (i po- tom pisali) Branka Brlenić-Vujić, Miljenko Buljac i Zoran Kravar. Od tekstova iz prvoga simpozija o moderni, gdje je Matoš lateralna tema, prvi je po redu nacrt za skicu Joanne Rapacke Željeznica, vlak, kolodvor iz imaginarija hrvatske moderne . (Naime, tragika njene smrti onemogućila je jamačno planiranu opsežnu studiju na tu temu.) U svom je prikazu inače Rapacka hrvatsku javnost upoznala s vlakologijom, granom semiotički orijentirane tematologije1. Matoševu pjesmu Notturno spominje na prvomu mjestu, kao jedan od vrhunaca hrvatskoga pjesništva uopće, a u kontekstu svoje teme kao prostor u kome lirski subjekt ma- štajući o putovanju u daljinu zamišlja sebe u vlaku. 2 Slijedi analiza Matoševe proze na istu temu u kojoj su sugestije drugačije nego u njegovoj poeziji, a semantički i konotativni kontekst daleko kompleksniji. S obzirom na prostor posvećen Matošu, rad Rapacke mogli bismo uzeti rubnim, suodnosnim objema spomenutim katego- rijama. U radu Lirika hrvatske moderne: tipološki opis Pavličić se očekivano bavi i Mato- šem. U nekima od sedam tipoloških aspekata Matoš je nazočan kao pjesnik, a samo u jednom se ne spominje. U ostalima, ako je nazočan tek i kraćom primjedbom, jasan je njegov paradigmatičan glas, iznad važnosti samo jedne epohe koja se, impli- citno, ocrtava po njemu, a ne obratno. Poigravamo li se logičkom terminologijom: Matoš, bilo u prvom planu, bilo iz pozadine, superordiniran je pojam pojmu bilo koje stilske formacije, pa tako i moderne. Jedino spornom nadaje mi se Pavličićeva tvrdnja o apstinenciji od svakog neposredna angažmana slijedom koje su Matoševi angažirani stihovi oštro odvojeni od „prave poezije“. 3 Osobno cijenim da je Matoš, uz nešto starijega Kranjčevića, prvi u postpreporodnom razdoblju angažiranu, kon- kretno domoljubnu poeziju značajno izdigao iznad budničarskih tričarija, štoviše, 1 Joanna Rapacka, Željeznica, vlak, kolodvor iz imaginarija hrvatske moderne , Dani hvarskog kazali- šta, 27, Zagreb-Split, 2001., 5. 2 J. Rapacka, n. dj., 9. 3 Pavao Pavličić, Lirika hrvatske moderne: tipološki opis , Dani hvarskog kazališta, 27, Zagreb-Split, 2001., 28.