Nova Istra

189 Ivica MATIČEVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) vatskom suvremenom piscu za zbirku Pečalba . Za pomoć Matoš se obraćao, dakako, i samome predsjedniku Arnoldu i njegovu tajniku Antunu Radiću kojega je u više članaka što bi pripadali Matoševu ad hoc žanru literarne lakrdije (primjerice, raz- govori Guravca i Rutavca, i sl.) spominjao u negativnom kontekstu, posluživši mu kao primjerak bedastoga tipa i poltrona, uopće neliterarnog čovjeka u vrhu literarne ustanove, strančara, koji se lukavo uhljebio u Matičinoj sinekuri. 7 Jednako se tako s molbama, naročito se tužeći na bolest i onemoćalost, obraćao jednom drugome tajniku u Matičinoj Upravi, sada za predsjednikovanja Otona Kučere, Albertu Ba- zali, na kojega je zavitlao svoju poznatu polemičku željeznu metlu, ne bez osobnih uvreda, dok je ovaj bio odbornikom još za Arnoldova mandata. U zamolbi za po- moć od 9. kolovoza 1913. Matoš piše Bazali: „Štovani gospodine tajniče! Vlada mi ne daje ni mjesta, a nekmo li kakve pomoći. Nisam pjevačica. Primoran sam obratiti se za pomoć preko Vas Matici, ako sam već i dobio lane potporu, ma da nisam književničko dijete ili žena. Meni je oporavak to nužniji, što sam i duševno umoran, jer sam za nasušni kruh kao marva morao bez obzira na moralno i fizičko moje stanje raditi za novine, koje mi jedva nagrađivahu moj tjelesni napor. (...) Bolestan sam i umoran sam. Treba mi dvostrukog oporavka. Da imam koga osim Matice, ne bih dosađivao. Nisam li Radnik Matice hrvatske, ja sam radnik hrvatske literature, tražeći ono što po pravilima društvenim kao bolestan književnik imam prava, ne- majući sreće imati siročadi književničke. U nadi da se Odbor neće oglušiti na ovu moju molbu, ostajem sa štovanjemVaš A. G. Matoš“. 8 Kako spomenusmo, uslijedila je jednokratna pomoć od 400 K., a pola godine nakon toga pisma Bazali Matoš više nije bio živ. Premda je polemika s Bazalom oko kadrovskog ustroja i intelektualne spreme Matičine Uprave davno završila (bilo je to 1908.), a razlozi za novčanom po- trebom krajnje ozbiljni zbog teške bolesti, Matoš nije ni u ovome pismu mogao bez polemičkih invektiva. Naime, kada spominje da je lani već dobio potporu iako nije književničko dijete i žena, odnosno da kao književnik ima prava iako nema siročadi, zapravo aludira na Matičinu praksu koja proizlazi iz odredbi i duha Matičinih pra- vila poznatih još od 1874., kada je Matica ilirska promijenila ime u Matica hrvatska. Prema 4. i 5. točki tih Pravila, MH se obvezuje potpomagati hrvatske književnike u nevolji, a to se također odnosi na njihove udovice i djecu. Budući da, kako kaže, nije 7 O izravnom ili neizravnom napadu na karakter i književnu vrijednost Antuna Radića, kao dijela „koterijaške“ Matice hrvatske, vidjeti naročito sljedeće izvore i Matoševe tekstove: Pisma Radić-Matoš ( SD. Pisma II ,VIII, str. 87-103), Crni i bijeli ( SD. Dragi naši suvremenici , XII, str. 138-141), Literarne lakrdije ( SD. Polemike I , XIII, str. 176-182), Savremenik i Društvo hrvatskih književnika ( isto , str. 196-201), Pismo iz Zagreba ( SD. Polemike II , XIV, str. 34-36), Pjesme u prozi ( SD. Feljtoni, impresije, članci II , XVI, str. 242-244). 8 A. G. Matoš, Pisma Albertu Bazali. SD, Pisma I , sv. XIX, str. 14.