Nova Istra

98 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Boris DOMAGOJ BILETIĆ na jednom su mi takvom monotonom predavanju, kad sam se borila s drijemanjem, u moju svaštaru red po red iscijedili svaki po jednu elegičnu pjesmu, nadmećući se stih po stih. Pjesmu Ante Moravca ‘Tko zna’ dvadesetak godina kasnije objavila sam u ‘Istarskom borcu’... Sad bih i Viktorovu pjesmu citirala, ali ne znam je više napa- met, a onu svaštaru sam negdje zametnula.” (Ljubica Ivezić,„Odbljesci pamćenja”, IO DHK, Pula, 2012., str. 60-61). „Zadnja godina studija (1937-38., op. B.D.B.). Ispiti ‘c’ i ‘b’ uspješno položeni, sad su na redu Fancev i Barac. Gradivo je ogromno, neobuhvatljivo: može se jako mnogo učiti i pasti, i obratno. Mi smo se odlučili za zlatnu sredinu – malo učiš, malo tratiš vrijeme u kavani, u kinu, kazalištu, na plesu… Imamo svoj vlastiti ples... I sad svake subote u Ilici, u otmjenoj Tucićevoj dvorani, mi slavisti organiziramo ples, a u 22 sata, poslije plesa nas desetak organizatora završavamo kod ‘Crne mačke’. Tu nakon naporna rada... tražimo još malo razonode za nas. Naravno, bez vina, pjesme i plesa ne ide. Društvo je heterogeno... Ponekad je s nama jedina studentica vete- rine, tajanstvena Ljerka i smrtno zaljubljeni Viktor Vida. Nađe se ponekad i Ranko Marinković. On i Viktor na ulici poslije pola noći, kad u grupama idemo Ilicom, vode duhovite razgovore pa ih ni čuvari noćnog reda ne ometaju. Viktor je izvrstan i duhovit improvizator. Jedne ponoćne šetnje improvizirao nam je cijeli noćni dijalog s ocem koji će se prenuti iza sna kad ga čuje kako se tiho šulja da mu izmakne u krevet... Nije teško u Rankovu ‘Kiklopu’ otkriti stvaralačke asocijacije na neke ličnosti iz našeg društva. U Parampionu Ugu nije teško otkriti našeg zajedničkog prijatelja Viktora Vidu te u njegovom uličnom nastupu kad nadahnuto apostrofira nesi- gurnog novinara Eustahija i slučajne prolaznike i znatiželjnike prepoznati njegove nadahnute monologe, često posvećene nedostupnoj i tajanstvenoj veterinarki Ljerki u koju je tada bio beznadno zaljubljen, koje smo mnogo puta poslije 24 sata slušali na zagrebačkim ulicama u prisustvu smetlara i gradskih redarstvenika. U kasnim noćnim satima, kad bismo se praznim zagrebačkim ulicama vraćali poslije naših slavističkih čajanki..., uvijek bi pala ideja... da se ode na odmor uz kupicu vina i razgovora u prisni lokal ‘Crne mačke’, uživati u Viktorovim uličnim predstavama. Možda je Ljerka inspirirala Ranka za Vivijanu, ali Viktor je stvarno bio ozbiljno zaljubljen, no Ljerka ga nije ozbiljno shvaćala. Pričala je meni i Dušanki da je Viktor pod njenim prozorom ponekad stajao do ranih jutarnjih sati nadajući se da će lje- potica, koja mu je dopustila da je za vrijeme zabave posjedne sebi u krilo i da je pred svima nama ljubi, pristati konačno da on uđe i u njenu sobu… Nikom Dušanka nije odala Ljerkinu tajnu ni poslije njenog tragičnog samoubojstva pa je, naravno, nikad nisu saznali ni Viktor ni Ranko, ali ta je ljubav Viktoru bila inspiracija za noćne izvanredne ulične tragikomične monologe koji su zaustavljali i noćne čuvare