Nova Istra

97 Boris DOMAGOJ BILETIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Mala elita, plemeniti trust duha, nestat će kao clerc Juliana Bende u sudaru termita, jer presizanja politike u ‘svetohraništa’ kulture iz dana u dan bivaju veća, a zemlja bez lučonoša bit će bljutava kao pogača bez soli. Duhovne vrednote, zapostavljene uslijed univerzalne perverzije, jedva da još što znače.” Pa što na ovo netom navedeno reći? Vidoviti Vida naslućuje globalizaciju koja je danas već nagrizla same temelje humane supstancije čovjeka i civilizacije... O tempora, o mores! Uza snažnu duhovnost, Vida ovdje pokazuje i visoku samosvijest prožetu du- hovitošću, unatoč ne baš zavidnoj ulozi izbjeglice kojemu su nedostižno daleki i krajolici, i riječi, i mirisi, i boje, i svi humanistički i naravnoj egzistenciji nužni pri- zori i sadržaji domovinski i zavičajni, koje on nikada više u ovoj dimenziji ne će izbliza doživjeti, osim u mašti i sjećanjima. Ili, kako sam kazuje: „Ostavimo Vidu, koji pokraj crnih nota pesimizma nosi u sebi zavidni rudnik humora, koji ga kao krila poezije nosi preko rupčaga Exodusa i na povratku u polupraznom omnibusu listamo s užitkom njegova Sužnja vremena , što nam dočarava na nekoliko trenutaka daleka sunca Domovine.” Ima li veće smjelosti, i ljepote u njoj, od ovih i ovakvih riječi jednoga od najvećih pjesnika i rijetko cjelovita intelektualca unutar hrvatske književnosti prošloga stoljeća? Prema kraju, čini mi se prikladnim ovom prigodom navesti i jedan širemu čita- teljstvu koliko i upućenim stručnjacima dosad nedostupan, znači nepoznat tekst, koji sam nedavno imao prigodu, radost i povlasticu urediti i objaviti. Riječ je o me- moarskim zapisima moje profesorice, dr. Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), koje je zapise od zaborava spasio njezin sin, te smo, iako postumno, uspjeli 2012. (Istarski ogranak DHK kao nakladnik i MH Pazin kao sunakladnik) objaviti tu dragocjenu građu najvažnije protagonistice Hrvatskoga proljeća u Istri, dakako i stradalnice s tim u svezi. Knjiga njezinih sjećanja naslovljena je„Odbljesci pamćenja“. To su uspomene intelektualke bez čijega prosvjetarskog i prosvjetiteljskog, etički, estetski, ali i nacionalno angažiranog djelovanja od 1950-ih do 1990-ih godina u Puli nije moguće realno sagledati niti ocijeniti kulturna gibanja i dosege na Poluoto- ku i šire u drugome poraću, a čiji je rad, uz onaj Zvane Črnje, bez daljnjega najmar- kantnije obilježio kulturu hrvatske Istre druge polovice prošloga stoljeća. Gospođa Ivezić studirala je i družila se s Vidom, Marinkovićem, Goranom Kovačićem, i čita- vom plejadom glasovitih, znanih ili danas manje poznatih stvaralaca i intelektuala- ca. Evo tek nekoliko njezinih opaski i dojmova o Viktoru Vidi iz vremena s konca ‘30-ih godina 20. stoljeća: „Na predavanjima profesora Fanceva nije bilo gužve kao kod profesora Barca... Profesor se nije trudio da razbije monotoniju čitanja latinskih citata, pa se u zad- njim klupama ili drijemalo ili bavilo nečim zanimljivijim od slušanja... citata koje mi s realnom gimnazijom ionako nismo mogli razumjeti. Ante Moravec i Viktor Vida