Nova Istra

99 Boris DOMAGOJ BILETIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU reda da zajedno s nama promatraju Viktorovu fascinantnu igru. I danas se sjećam detalja jedne scene koju izvodi imitirajući jutarnji dijalog s ocem. Nakon uzaludnog trubadurskog stajanja pod prozorom svoje drage, u svitanje se pokušava tiho i nep- rimjetno uvući u sobu. Čini mu se da otac spava i pazi da ga ne probudi pa kad već pomisli da je sretno prošao, pogodi ga očev glas: ‘Sine, već je svanulo.’ ‘Ne, oče, to je mjesečina’, i prepirka se nastavlja, a Viktor se duhovito ruga sebi, svojoj poniženoj ljubavi i svojim osjećajima.” (Isto, str. 67-70.) O tome će dobu i takvim iskustvima uzburkana mladenaštva i društvena svog života, u sebi često dalek i tuđ prevladavajućem raspoloženju klape, Vida u „Ispo- vijedi u egzistencijalnom svjetioniku”, komplementarno prethodnu citatu, zapisati: „Večeri su bile zamamne u čađavom gradu. Jesu li to bila svjetla na ulicama i šarene reklame ili moja tiha sjeta, što bi se uvijek javljala u meni pred noć – ne znam, samo radovao sam se životu i ta radost, koja me prije znala obuzimati od rana jutra, sad se javljala s prvim sjenama kao žeravica iz pepela. Sjedili bismo tako u zadimljenoj krčmetini na bratskom simpozijonu, pokisli od vanjskih bljuzgavica i teških kupica, vehementni narodnjaci i rušitelji poretka u prepirci i svađi, koja je poslije završavala zdravicama i tjeranjem mačaka kroz grad. Od vike čestiti obrtnici, koji su se odma- rali iza trudnog dana, izlazili su na prozore i polijevali nas prljavom vodom, bacajući za nama nepotrebne predmete. Jednom nas predvelo komesaru, pokrovitelju mirnog počinka i vigilantu Morfeja, boga sna, nakon jednog takvog darmara, a jedan mu mangup odbrusi: ‘Gospodine, ako nas vaši ljudi budu opet potražili, naći će nas u jednom visokom kaštelu, gdje očajni piljimo u nebesa i razgovaramo sa šaranima u ribnjaku!’ Poslije te deklamacije pustili su nas kao bezopasne luđake. Ludi nismo bili, ali se nalažasmo na ivici bezdana… Bohema je sišla među galerije slika, rota- cione strojeve i ventilatore Donjega grada…Društvance me vuklo iz jedne jazbine u drugu…Padao sam u sumornost i sjećao se prošlih dana, kad je vrijeme teklo spori- je, pa htjedoh s ushitom prvih stilističkih vježba napisati elogij Arkadiji, ali sam se bojao da ću zapasti u loš feljtonizam. S prvim pijetlima, mljekarima i prodavačima cvijeća eto nas pred aule sveučilišta. No, i katedre su gnjavile, a filozofi otkrivahu spomenike među preplašenim golubovima na tratini uz zvižduke brucoša.” Moglo bi se na koncu reći kako je „Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije“ (pje- sma iz „Pečata“, 1939.) napisao upravo čovjek erudit lahorne duše, pjesnik iznimno tragična, upravo hrvatskoga životopisa – prema konkretnu pojedincu i njegovu na- rodu nesmiljena – 20. stoljeća: „... Nepovratno sâm, u čistoći rose, ... // dječji sni na zidu i na sagu soba, / kad zaurla vjetar i tajfuni logom / cjelivam se s umom i velim mu zbogom.“