Nova Istra

96 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Boris DOMAGOJ BILETIĆ balo odvažnosti, pa i samouvjerenosti, ipak, zapisati sljedeće riječi, ma koliko bile točne i posljedicom dobra poznavanja hrvatske književne, posebice pjesničke riječi i situacije vremena kada ovaj zapis nastaje (1957.): „Moja najnovija zbirka pjesama ima značajni naziv: Sužanj vremena. Ali ja svaki dan zahvaljujem Bogu i za ovo sužanjstvo. Pokraj spomenutih tema (zavičaj i djetinjstvo, op. B.D.B.), u njoj su za- stupane ponajviše pjesme koje govore o smrti, o preobraženju i uopće o čovjeku, postavljenom pred misterijima svemira. Ima nešto od toga i u prvoj zbirci, Svemiru osobe, objavljenoj 1951., ali u ovoj najnovijoj te su pjesme produbljene, zreliji smo.” Čujmo i ovo pitanje koje imaginarni novinar/pitalac, Astrolabij, dakle Vida, postav- lja Vidi pjesniku:„Postavljamo Vidi pitanje u vezi s formama njegove lirike i s njego- vim stilom, koji nosi sve oznake jednog osobnog stila, po kojemu zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj lirici.” Pjesnik (si) odgovara: „ – To ste dobro uočili. Bez obzira na vrijednost moje lirike, bez obzira na kvalitete koji su joj inherentni, mislim da sam uspio stvoriti svoj stil, koji me na prvi pogled odvaja od ostalih stilova naše poezije, koja je u velikom cvatu.” Odvažni, hrabri, nepredvidljivi Vida! Umreženi su ovdje: slovenska slikarica, emigrantica Bara Remec i hrvatski slikar, emigrant sve do potkraj života, Istranin Josip Crnobori (rođen u Banjolama/Pula), koji su oboje autori Vidinih portreta u različnim likovnim tehnikama, povezani su Nečujam i Buenos Aires, Fray Louis de León i Orfej, bokokotorska obitelj Florio i Jules Verne, Odisej i Omar Hajjam, opet Li-Tai-Po, Matoš, Tin i Wiesner, Blaise Pascal i Goe- the, sv. Mihovil Arkanđeo i Hamlet, Julien Benda (sa svojom uvijek aktualnom„Iz- dajom intelektualaca”) i Calderón de la Barca, Salinas i Cernuda itd. Nezaobilazne su nekolike ovdje uvrštene Vidine misli; primjerice:„Umuzeju Bokeljske mornarice, ustanove stare preko 1000 godina, a koja je sada sa svim inventarom moga zavičaja prešla u Crnu Goru, gledao sam kao dijete sliku Florijevu i njegova ‘brigantina’ i koliko sam sanjao, moj Bože, o onim dalekim plovidbama.” Ili: „U svakom slučaju narodi vina (i sočnih umaka) pitomiji su od naroda piva, a naša poezija uzdigla se do evropskog stupnja zahvaljujući Matošu, Tinu i Wiesneru, vinopijama i mojim učiteljima, u pjesništvu. Dakle, postavljati vino kao conditio sine qua non poetskom nadahnuću isto je što i pretpostavljati makjavelističko nasilje razboritim sredstvima za uspjeh u politici.” A koliko smo i danas, nažalost, blizi sljedećoj situaciji i stavu otprije više od pola stoljeća, svatko može posvjedočiti: „Današnja politika je neraz- mrsivo klupko, jedan pravi džumbus. Politika kao znanost vladanja, ars regnandi, u potpunoj je dekadenciji. I stoga teži za prevlašću, degradirajući kulturu. Naš vijek je izrazito politički, nažalost; vijek razdora i nesnalaženja. Na velikim prostorima Globusa caruje gruba sila, a diplomacija je učiteljica neuljudnosti. Veliki su političa- ri, uglavnom, umrli, a narodi, taj specifični pojam sociologije pod vodstvom čudnih žreca, koji postupaju s ljudima kao sa utezima, pretvaraju se postepeno u gomile.