Nova Istra

95 Boris DOMAGOJ BILETIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU koja čeka zeleno pero na kapi izbavitelja.” Kratak je, ali emocionalan i, naposljetku, duhovit Vidin zapisak „Monsinjor”, naime sjećanje piščevo na boravke u rimskome Hrvatskom papinskom zavodu Sv. Jeronima od 1943. do 1946., potaknuto pojavom knjige o Zavodu u povodu pola tisućljeća te institucije, a iz pera mons. Jurja Mađerca. Drage uspomene i svježa još sjećanja u isti su koloplet ovdje povezale: Danijela Farlatija, Teutu i Gencija, Diokle- cijana, Valerijana, Klaudija i Justinijana, sv. Jeronima i Ilire („Ja sam Ilir”, piše Vida, „pogotovo zato što sam iz Boke, to jest što sam Dalmatinac”), a tu su još: Matoš, Meštrović, Kljaković, Wiesner, Mauriac i Brueghel stariji, te vrli i zaslužni hrvatski svećenici, među kojima su tada mnogi bili emigranti, uskraćene, napaćene domovine i nedostupna im zavičaja. Tako blizu, a tako daleko! Znakovita je i ova rečenica: „… dok čeznem za onim djelićem Hrvatske na Tiberu, mislim s harnošću na Zavod i njegove ljude, koji su mi u nesreći i siromaštvu priskočili u pomoć, a jednommi čak i život spasili svojom energičnom intervencijom kod fašističkih vlasti u rano proljeće 1944. godine, kad sam trebao napustiti ovaj svijet, surovo i nevino desetkovan.” Posebno je potresan, ali ljudski iznimno topao kraći zapisak „Patatina”. Izrazom i obradbom pokazuje se tu Vidin potencijal za pisanje sugestivne kratke priče. Ovdje je posrijedi najizravniji autobiografski pristup na koncu tragičnoj epizodi, s temom prijateljstva, odanosti, zaštite mlađih, malenih i nejakih, a na primjeru jednoga pa- zolinijevski besprizorna rimskog dječačića s ulice, pokroviteljstva Vidina i njego- ve obitelji te gotovo posinjenja toga dječaka, „Krumpirčića”, koncem 1930-ih pa do potkraj Drugoga svjetskog rata, kada je u jednome bombardiranju Patatina svojim nejakim tijelom spasio Vidina sinčića jedinca Klaudija, tada još bebu.„‘Boli li te, Pa- tatina?’, pitam ga, a on polako okreće glavu prema meni, gledajući me svojim velikim očima, očima u obliku badema, koje su vidjele posljednji put sunce na visovima i polja lavendule, gdje su zamirale večernje sjene... // On kimne glavom, a krupna mu suza procvjeta na trepavicama. // I sad kad primijetim ona čudna sjevkanja na nebu, sjetim se mog ratnog druga Patatine, moga sina Krumpirčića, koji iza oblaka velikog kao klupko bijele vune pravi od čikova cigarete za stanovnike neba.” Naposljetku, također posve autobiografski, u kronologijskom je slijedu pred či- tateljem tekst „Razgovor sa sužnjem vremena (i prostora)”, zapis o sebi u obliku intervjua * , koji Vida podpisuje pseudonimom Astrolabij. Rekli bismo kako je tre- * U Sabranim djelima Viktora Vide, sv. II. („Dora Krupićeva“ i Hrvatska bratovština„Bokeljska mor- narica 809.“, Zagreb, 2012.), tekst je objavljen pod naslovom „Pjesnik o sebi i svojim pjesmama“, a na str. 21. u bilješci 1, opasku piše priređivač knjige, pok. Branimir Donat; on među ostalim piše: „... Prema izjavi urednika (‘Hrvatskih novina’ u Bs. Airesu, op. B.D.B.) g. Ive Bogdana, ovaj je sasta- vak prema unaprijed postavljenim pitanjima napisao sam pjesnik. Tekst je potpisan pseudonimom ASTROLABIJ.“