Nova Istra

94 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Boris DOMAGOJ BILETIĆ između duha i stvari da ih primam kroz nejasna stakla... I malo dalje komplementarno zaključuje: „Razboljeh se od duhovnog daltoniz- ma”. Izmjenjuju se različna stanja duha i duše, životna iskustva i književna kon- strukcija, optimizam i pesimizam slijede se, prožimlju, nadahnjuju i rastaču jedno tankoćutno, iznimno nadareno, načitano, uvelike usamljeno biće; na tren se učini više izabrane negoli nametnute osame, a već u idućem trenutku kao da je obratno. Riječ je o izvrsnu i dojmljivu prozno-pjesničkom tekstu lijepe slikovitosti i slikov- nosti, metaforike i nerijetke ironije, mjestimice do patosa uzvišena izraza naglašene osjećajnosti, a tok mu svijesti obuhvaća i spaja metafizičko i konkretno u skladnu cjelinu. Dalmacijom i tradicionalno hrvatskim podnebljem Vida drži svoj zavičaj, svo- jedobno napušten a kasnije i izgubljen, kojemu posvećuje mnoge retke i stihove, a najsažetije u napisu „Boka i Bokelji”, gdje donosi izabrane povijesne činjenice, pišući o karakteru i mentalitetu, radosti i melankoliji Bokelja, sklonijih tragičnoj strani života negoli prštavim izljevima vitalizma, o njihovoj građanskoj i, osobito, pomo- račkoj tradiciji te njihovu usudu na rubu svjetova i doticaju praelemenata, gorja i mora, u dodiru povijesnog i pejzažnog, osobna života i uspomena, s jedne, te opet i opet literature, s druge strane. Svjedočeći protiv zaborava iz svoga prekooceanskog izbjeglištva, Vida progovara kao čovjek bolno i ponosno obilježen zavičajem i domo- vinom, koji pripadaju civilizaciji Sredozemlja i Zapada, općečovječanskim i kršćan- skim vrijednostima. Spominjući se svih važnijih naselja Bokokotorskoga zaljeva, u štivo uklapa Mallarméa, Wildea, Teutu, Svetoga Tripuna, Hajradina Barbarossu, Tripa Kokolju (posebice Perast i Gospu od Škrpjela!), Nikolu Šubića Zrinjskog, Napoleona i Marmonta, Petra Velikoga i Matiju Zmajevića, Cervantesa itd. Riječju pjesnik ovdje kao da stvara akvarele s motivom Boke i Kotora tijekom svih godiš- njih doba. Izdvajam misli: „Bizarni duh i esteta Oscar Wilde, čije rasprave i eseji s područja književne kritike i estetike sadrže mnoga zrnca istine i mnogo točnih intuicija, savjetuje da se prirodna ljepota gleda i doživljava kao umjetnina. U tom slučaju bi Boka kotorska imala zasebno mjesto na međunarodnoj izložbi krajolika, pa bi stručnjaci i slikari dolazili iz svih krajeva svijeta da proučavaju boje i tu rijetku slikarsku tvar. S druge pak strane Boka kotorska nije još našla ni svoga slikara, ni svoga pjesnika.” Ovoga potonjeg zacijelo je našla i u Viktoru Vidi! Još nešto o od- nosu prema drugome svijetu onkraj strmih litica ponad Zaljeva: „Iza onih visokih brda, koja su zimi okrunjena ledom, a ljeti se čini da se rasplinjuju u vrelu paru, kakva se nepoznata zemlja krije? Žive li tamo ljudi ili kiklopi, padaju li pečene ševe s neba, ili se iza sedam brda i dolina nalazi stakleni kovčeg sa zamrlom ljepoticom,