Nova Istra

93 Boris DOMAGOJ BILETIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU mučne osame zastrte sjenom izvjesna i, pače, gotovo eksplicite najavljena odlaska i smrti po piščevu vlastitu izboru. Rečeni tekstovi, dakle, nisu žanrovski jednoznačni niti su isključivo autobiografske potke. U „Fragmentima jedne intimne autobiografije“ iz 1939., koji počinju s Bokom i Kotorom, čitamo Vidu Mediteranca i pjesnika (odatle i zato intima u naslovu), koji slaže dojmljivo pletivo sazdano od konkretnih, ali liriziranih podataka jednoga životopisa, od reminiscencija na literaturu i umjetnost uopće te pojedine izabrane favorite dozvane citatom ili tek spomenom (npr. Dante iz „Raja“, Van Gogh, Miche- langelo, Cimarosa, Baudelaire, Labriola, Li-Tai-Po... i dr.), i na osobnu dinamiku zaključno sa zagrebačkim njegovim danima i rezignacijom naposljetku: „Mislio sam kako je život mogao da bude veličanstven i svijetao, a ovako, osjećam, sve je svršeno.“ Mlad a nujan, sjetan, tužni Vida. Vidina „Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku“ osobito me i osobno dirnula, nekoć kod prvoga čitanja, možda s razloga samoga početka: „Živim povučeno. Osamljen.“ Naime, mladost želi biti jedinstvena, no ipak se nerijetko poistovjećuje s uzorima koje pak otvoreno ne priznaje, ili se, osobito u mladih ili mlađih pjesnika, ponekad tek zbude i nesvjesno baš tako. Uostalom, „egzistencijalni svjetionik“, pa koga u vremenima životne kušnje, tragedije ili nesigurnosti ne bi privukla ta sintagma?! Ovdje su „protagonisti“ naš Kučera, iz istoga konteksta sir Arthur Eddington, pa Minerva i Morfej, Madame de Pompadour, Jacques Callot, opat Henri Brémond, ponovno Dante i isti navod iz„Raja”, filozofijsko„ens” (biće, ono što jest), fovist Othon Friesz, tek naznačeni Stravinski sa „Žar-pticom”, Kant implicite itd., itd. Vidina asocijativnost, liričnost, melankolija i istodobna zaigranost nad stvarnošću i s maštom koja nadilazi puki autobiografski zapis, ogled, podlistak, što li?!, jedinstvena su mjesta onodobne hrvatske književnosti, koje tek naznačuju što bi sve njegovo nemirno pero vođeno nemirom duha ubuduće bilo moglo moguće dati, a da nije k tomu riječ i o autoru izgubljena zavičaja, izgubljene domovine, što se često opravdano naglašava, o čovjeku koji je postvario Camusovo teorijsko „i da i ne” samoubojstvu kao temeljnome/jedinome stvarnom filozofijskom pitanju... „Moj je naraštaj bio izdanak – na svoj način – europskog romantizma sumračne osjetljivosti”, zapisuje u ovome tekstu, uvrstivši u nj i svoje stihove naslovljene „Tijelo u uglu”, koja pjesma započinje ovako: Rastavljam se od tijela i motrim tijelo kao na stolu u klinici. Leži mirno i poslušno nepomično kao mineral. Osuđen sam da mi bude posrednik