Nova Istra

316 Božidar PETRAČ, Zagreb NIZETEOVI ROMANISTIČKI PRINOSI Uz 100. obljetnicu rođenja Antuna Nizetea (Zadar, 5. II. 1913. – Krapina, 4. IV. 2000.) „Emigrant je čovjek, koji trajno nosi u sebi otvorenu ranu, jako osjetljivu. Tek što malo zacijeli, najnježniji dodir sjećanja ponovno je rastvara do dna. Emigrant je ta- kav, ne zaboravlja ništa. Sav je memorija , koja čak ispunja i njegove sne slikama iz divnoga djetinjstva u obiteljskom domu, iz slatke i hranjive atmosfere njegova ostav- ljena grada i napuštene domovine“. 1 Tim je riječima započeo esej Nevini u „Regina Elena“ 2 Dušan Žanko, intendant Hrvatskoga državnoga kazališta u Zagrebu. In- tendant koji u travnju 1942. vodi Hrvatsku operu na prvo gostovanje u inozemstvo: u Mletke, Firencu i Rim, s operom Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta , i koji kao intendant ugošćuje u Zagrebu Kraljevsku operu iz Rima u srpnju 1941. s operom Aida i čuvenim Beniaminom Giglijem, zahvaljujući u prvom redu Antunu Nizeteu, koji je u hrvatskom poslanstvu u Rimu obavljao dužnosti kulturnoga atašea. Antun Nizeteo, pravnik i književnik, kulturni djelatnik par exellence , pripada nizu hrvatskih emigranata koji su od 1945. završili u izgnanstvu, snalazili se na raz- ne načine i pronosili ideju hrvatstva najmudrijim načinom: kulturnim i književnim 1 Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja . Prir. Zdravko A. Sančević. Berceolna – München, 1987., str. 391. 2 Op. cit., str. 391-404.