Nova Istra

314 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Tamara BAKRAN gima u dobu imitacije/reprodukcije/ imidža ...“ 34 Pamuk u romanima eksperimentira s različitim pristupima, od realističnog do postmodernističkog. I u „Bijelom zamku“, na prvi pogled, slijedi tradicionalni koncept romana s kronološkim tijekom radnje, međutim, uvodeći eksplicitnu auto- referencijalnost, on će problematizirati vlastitu fikcionalnost. Pamuk ne pravi razliku između stvarnog i fiktivnog života. U njegovim tekstovima fiktivni likovi mogu biti spomenuti kao stvarne osobe. Faruk, koji se javlja na početku romana „Bijeli zamak“ i koji se sprema objaviti knjigu na temelju pronađenih dokumenata, zapravo je jedan od glavnih likova Pamukova romana „Sessiz ev“ (Tiha kuća). Ecevit o Pamuko- vu shvaćanju fikcije kaže: „Konkretna realnost i povijest samo su sirov materijal za fikcionalnu stvarnost, a stvarno značenje toga materijala nema nikakvu važnost“. 35 Mogli bismo reći da Pamuk konkretnu realnost podređuje fikcionalnoj. Još jedna važna značajka Pamukovih djela je intertekstualnost. Zapadna i istočna književnost pojavljuju se u njegovim romanima u obliku izravnih citata ili preuzetih formi. Tako i u „Bijelom zamku“ postoje analogije među Pamukovim dvojničkim motivima i dvojničkim motivima autora poput Poea i Dostojevskog. Pamuk se u mnogim romanima bavi dihotomijom Istok – Zapad, preispitujući artificijelnost njihovih razlika koje se često pretvaraju u predrasude. Zamjena identiteta likova u ovome romanu, bez obzira na to tko je kome dvojnik, trebala bi ukazati na međuzamjenjivost tih civilizacija. Međutim, dok Pamuk problematizira jasnu definiranost granica među civilizacijama, zapravo ne niječe dihotomiju, nego je, paradoksalno, potvrđuje predstavljanjem Istoka i Zapada pomoću binarnih opo- zicija koje čini trajnima, ističući ih konvencionalnim predrasudama. Zamjena iden- titeta u biti ne znači da istočnjaci mogu biti zapadnjaci i obrnuto, nego to da jednoj polutki odgovara jedan način života, drugoj drugi, a glavni likovi, kao predstavnici cjelina, samo se vraćaju žuđenom okolišu. Pripovjedač odbacuje Zapad radi Istoka koji mu predstavlja nešto toplo, doma- ćinski, kao beskrajne šetnje ulicama grada, slušanje glazbe, uživanje u jelima, pićima i tjelesnoj ljubavi, brojnu obitelj, za razliku od Zapada koji neumoljivo privlači Hodžu gladnog spoznaje, a kojem su sitni životni užici trivijalni i primitivni, strani. Mlečanin se odaje užitku koji graniči s hedonizmom, a Hodža se zatvara u asketizam, samoću. Nije li to ista predrasuda kakvu gaje Zapadnjaci, a Pamuk je svojom pričom podržava, o kojoj Marija Todorova u knjizi „Imaginarni Balkan“ piše: 34 Ibid., str. 117-118: „In the literature of the second half oftwentieth century, this cyclical pheno- menon of a novel’s characters [is] generally interpreted as the loss of identity of people who try to resemble one another in an age of imitation/reproduction/image...“ 35 Ibid., str. 105: „Concrete reality and history are only materials for fictional reality, and the specific meanings of these raw materials are of no importance“.