Nova Istra

307 Tamara BAKRAN STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI velikom znanju, pretvarajući se da je liječnik, izbjegava tešku sudbinu zatvora i bude poklonjen Hodži (gospodaru) koji mu je nevjerojatno nalik. Paša Mlečanina pro- daje Hodži kao roba, a Hodža mu obećava da će ga osloboditi onog trenutka kada mu ovaj prenese sve svoje znanje, misli i ideje. Nakon neuspjelog pothvata ratnog stroja, koji je konstruirao Hodža, a kojim su trebali pokoriti zamak Doppio 4 , njih dvojica, nakon dvadeset godina zajedničkog života, zamjenjuju odjeću i osob- ne predmete, točnije identitete i živote; Hodža bježi u Veneciju, a Mlečanin ostaje u kući u Carigradu, nastavlja živjeti kao Hodža. Ženi se, ima mnogo djece, i dalje je znanstvenik kod Sultana na dvoru. Međutim, priča ne završava skladnom zamjenom identiteta g1avnih likova nego, zahvaljujući pripovjedačevu priznanju u 11. poglav- lju, postaje ciklična. „Tada sam prvi put zamislio ovu pripovijest što je upravo dovršavaš, dragi čitatelju! Priča koju sam ispripovjedio nije izgledala kao izmišljena, nego kao proživljena; kao da mi je netko drugi šaptao na uho sve te riječi; rečenice su sporo slijedile jedna za drugom: Plovili smo od Mletaka prema Napulju kad se pojavila turska flota...“ 5 Cikličnost priče pojačava osjećaj nelagode zbog nemogućnosti jasnog definiranja identiteta, čineći od te nemogućnosti svojevrsni fatum, perpetuum mobile. Nejasno je tko je pripovjedač. Je li Hodža projekcija Mlečaninova ega ili obratno? Je li riječ o jednoj osobi ili dvije? Ili je s obzirom na autoreferencijalnost kojom priča za- počinje i završava, a koja otvara novu dimenziju, protočnost između fikcije i stvarnosti, pripovjedač netko tko nije ni Mlečanin niti Hodža, a čiji su dvojnici i jedan i drugi? Metafikcionalnost Pamukova romana produbljuje ionako već dovoljno zamršen odnos glavnih likova doprinoseći pluralitetu mogućih tumačenja dvojničkog odnosa i identiteta pripovjedača ili, kako za Pamuka kaže Ecevit: „Trudi se osloboditi tekst suhoparnog značenja kakvo pruža jednoznačna analiza, tj. osloboditi svoga čitatelja od pritiska realnosti.“ 6 Kao što je u uvodu rečeno, u ovom smo se tekstu odlučili za dva od mogućih tumačenja; Mlečanina i Hodžu tumačit ćemo i kao jednu osobu koja postaje cjelovita tek nakon nadvladavanja mučnog procesa dekompozicije, za što će nam, uglavnom, poslužiti Rogersova studija, i kao dvije osobe, fizički odvojene blizance, utjelovljenja dviju različitih civilizacija, čiji ćemo odnos pokušati temeljiti na Girardovu koncep- tu „triangularne žudnje“. 4 „Doppio“ na talijanskom znači dvojnik, dvojan, dvostruk. Opisan kao neosvojiva bjelokosna kula, simbolizira, možda, nemogućnost nadilaženja osjećaja podvojenosti. 5 Pamuk, O. Bijeli zamak, Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 192. Prijevod: Marinko Raos. 6 Ecevit, Y. Orhan Pamuk’s concept of fiction / JTL (2006.), str. 105: „He seeks to free his text from the insipidness of meaning that affords one-for-one analysis, and to free his reader from the pressure of reality“.