Nova Istra

299 Andrés MORALES MILOHNIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Vezano uz moje pra-podrijetlo, moja se slavenska transkulturalizacija upućuje u da- leko i ontološki nazočno vrijeme mojega djetinjstva, u daleku pokrajinu s vječnom zimom koja, zapravo, bez prekida traje četiri godišnja doba. (…) Blistav je, uredan, i proturječan, moj nezaboravni Punta Arenas koji nazivam „zemljom koje su se na neki način odrekli“. Do njega su stigli moji, u ono vrijeme, jugoslavenski pioniri: tamo su mi živjele majka i baka Francisca; u mojemu bezazlenome buđenju, neodoljive majke plemena. Od tih sam divnih žena naslijedila divljenje i strast prema ljepoti. Stoga nije slučajno moje „savijanje gnijezda“, moj užitak u mirisima, parfemima, biljkama, bogatome i svetome stolu, konačno, ljubav prema životu i smrti kao jednome jedinome i neočekivanome čudu. Moji su se prvi susreti s poezijom dogodili na usnama moje majke koja nam je, sjedeći u svojemu „beskonačnome naslonjaču“, običavala čitati u poslijepodnevnim satima. Svoju sam osobinu uporne i neumorne djelatnice, pristu- pačan i zaljubljiv duh, urođeni smisao da se rugam sama sebi (koji je koliko zdrav toliko i samoregulirajući), naslijedila od bake Franciske. Okorjelu estetiku iz moje daleke Hrvatske doživljavala sam u cvjetnjacima i vrtovima, u podrumima nastanje- nim harlekinima i duhovima, u rodnoj kući, na obiteljskome posjedu, te u čarobnome domu moje bake. Budući da imam već dosta godina, mogu izjaviti da sam zahvalna na svojim slavenskim genima, jer su mi oni velikim dijelom pomogli da postignem jedinstven, neponovljiv, neprenosivo-prenosiv integritet koji se ne boji nesreće, nego je čak strpljivo podnosi: „na hrvatski način“. Kao što se može vidjeli, teme svakoga pjesnika su osobne i jedinstvene, ali oni nisu izgubili svoje podrijetlo. Sjećanje ga „ponovno traži“ sve dok se negdje na nje- govu dnu ne pojavi klica iz koje sve niče: „zemlja djetinjstva“, kao što bi rekao Rilke, istinska pjesnikova domovina. Drugi iznimno značajan je Óscar Barrientos Bradasic (1974.). Njegove pjesme ne govore o stalnoj prisutnosti Hrvatske, već se ona javlja u njegovu sjećanju na dje- tinjstvo. Također se osjeća nostalgija za narodom koji pjesnik ne želi izgubiti i koji dalje živi u raznim trenutcima njegova postojanja. Primjer je ova pjesma koja gradi prekrasan most između Splita i Punta Arenasa: