Nova Istra

300 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Andrés MORALES MILOHNIĆ Avenida Bulnes Krovovi Punta Arenasa crveni su kao oni u Splitu. Useljenici su enciklopedija zaboravljena usred parka. Ne zaboravimo carstvo valova koji su ih doveli ovamo ni obećanje o zemaljskome raju, oba grada pripadaju zamci tišine u kojoj živi onaj koji se nalazi južnije. Kad pjesnik kaže„useljeništvo je enciklopedija zaboravljena / usred parka“, čini se da se udaljenost smanjuje i da su Punta Arenas i Split sjedinjeni zajedničkom proš- lošću:„oba grada pripadaju zamci tišine.“ To je bolna tišina onih kojih više nema, ali koji dijele zajedničko podrijetlo i čiji je način shvaćanja postojanja u najmanju ruku vrlo osobit. Drugi jedinstveni pjesnik koji pripada naraštaju 1980. je Niki Kuscevic Ramírez (1964.), ljubitelj svjetionikâ (što je više nego razvidno u njegovoj knjizi Metalenguas sobre „El fantasma del faro Evangelistas“ (Metajezici o„Duhu na svjetioniku na otoku Evangelistas“), autor potresnih knjiga kao što su Cadáver lírico o Estudio de una ima- gen (Lirsko truplo ili Studija o jednoj slici). Piše dobru poeziju u kojoj je također, na ovaj ili onaj način, opširno prikazano hrvatsko useljeništvo. Pomalo povjesničar i, dakako, pjesnik, Kuscevic si je uspio osigurati značajno mjesto u aktualnoj čilean- skoj poeziji. Christian Formoso Bavic (1971.) jedan je od najzanimljivijih pjesnika koji su se pojavili na čileanskome lirskome obzorju u posljednje vrijeme, jer unosi novìne u či- leansku poeziju i na više negoli osobit način objašnjava svijet. Između ostalih, autor je djela: El odio o la Ciudad Invertida (Mržnja ili Iskrenuti grad, 1997.) ili Puerto de hambre (Luka gladi, 2005.), dobitnik važne Nacionalne nagrade za poeziju „Pablo Neruda“, Formoso Bavic je dobar pjesnik koji opsežnom knjigom El cementerio más hermoso de Chile (Najljepše groblje u Čileu, 2008.) potresa panoramu najnovijega čileanskoga pjesništva. U zapisu za koji sam ga, vezano uz ovu zagrebačku konferen- ciju zamolio, Christian mi piše: (…) Kao što ćeš vidjeti /ove pjesme/ ne govore izravno o Hrvatskoj ili Jugoslaviji, već to čine preko imena. Prva dva se pojavljuju na seoskim grobovima. Drugačija je pjesma o mojemu djedu Miguelu Bavicu, koja prelazi epohe i ukazuje na razvidno otuđenje. U njoj nailazimo na neispravan pravopis, ali i na fluidnost i neformalnost (…)