Nova Istra

290 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Sanja KNEŽEVIĆ Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje. Svaki dan sam hodala s nožem u torbi s ciljem da mu sudim. Danima sam smišljala kako ću mu se ja osvetiti kada mu nitko ne sudi, bila mi je to svakodnevna preokupacija, hodala sam tamo gdje mogu naići na njega. Cijelu godinu sam se tako mučila, a nakon toga pronašla snagu u molitvi i to mi je pomoglo da ne postanem zločinac. (Svjedočanstvo V: 67-68) Prema navedenom svjedočanstvu, vidimo kako je žrtva mir pronašla u snazi mo- litve, u upisivanju svoje boli među Kristove rane, u misterij njegove otkupiteljske patnje. No, smijemo li očekivati da svaka žrtva može sama pronaći put do molitve i Krista? Što je s našom „raspoloživosti“ u suosjećanju, s kršćanskim „sebedarjem“? Pišući o evanđeoskoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu, Papa Ivan Pavao II. izričito kaže kako „čovjek ‘bližnji’ ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugoga čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi pre- ma bližnjemu. On se mora ‘zaustaviti’, ‘ganuti se’, postupajući baš kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe. Ta prispodoba izriče istinu koja je u sebi duboko kršćanska , ali je također i općeljudska“ (Salvafici doloris, 56). Stoga prepustiti žrtve samima sebi, ostaviti ih u njihovoj boli, duboko je nečo- vječna gesta. Činjenica da je tuđa bol poznata, a da se pred njom zatvara oči, govori o dubokoj moralnoj krizi društva. Stoga bi priča o Sunčici u trenutku kada je izašla na svjetlo dana, nakon dvadeset godina šutnje, trebala biti svjetlo u kojem svaki čo- vjek može proživjeti katarzu i prepoznati misterij radosne vijesti o vjerodostojnosti konačnog Spasenja i Otkupljenja. Ako još dublje promotrimo tijek civilizacije koja je doista došla do samoga kraja virtualnim manipulacijama i ljudskim inženjeringom, otkriva se još znakovitije či- njenica otkuda ženama snaga da o svojim patnjama progovaraju javno. Svjesno ili ne, činjenica je da su vukovarske logorašice progovorile u ime svih ženskih žrtava genocidalnih politika, te da su one doista „znak vremena“ na početku novoga stolje- ća, i novoga doba. Dolazi vrijeme, već je tu, u kojem se promaknuće poziva žene razvija u punini, vrijeme u kojem žena osvaja prostor svog društvenog utjecaja i položaja kakva dosada nikad nije imala. U vremenu u kojem su čovječanstvo zahvatile duboke promjene, žene nadahnute evanđeljem, mogu mu silno pomoći da se ne usmjeri u propast. 15 15 Poruka Koncila ženama (8. 12. 1965.): AAS 58 (1966) 13-1. Cit. po Ivan Pavao II., Mulieris digni-