Nova Istra

291 Sanja KNEŽEVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Dakako da autori poruka Drugoga vatikanskog koncila nisu mogli pretpostaviti količinu patnje i boli koja je očekivala žene u genocidalnim ratovima s kraja stolje- ća. Ali, odčitavajući „znakove vremena“, itekako su dobro uspjeli postaviti buduću dijagnozu. Dakle, nisu li nam sunčice putokaz prema obnovi? Nisu li sunčice saku- pile snagu progovarajući o svojoj boli i još uvijek živoj nepravdi te usmjerile svoje svjetlo prema svakom kršćaninu, prema svakomu tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće? Ostaviti brigu o njima za to zaduženim birokratskim institucijama, znači pomiri- ti se i konformistički predati postmodernoj kulturi potrošnje, zabave i praznine. Osvijestiti unutar sebe tuđu bol, izvršenu i u ime „mojega“ identiteta (žene – majke – kršćanke – Hrvatice, itd.) znači boriti se za sutra, za budućnost, za dostojanstvo svakog čovjeka, za svijet po Božjoj slici. Kako navodi Evanđelje, u punini vremena Riječ je Tijelom postala, po tijelu žene koja je tako postala „prauzor čovječanstva“ (Mulieris dignitatem, 12). Stoga je svaki zločin protiv žene i čovjeka, zločin protiv Krista samoga. Boriti se za pravdu obespravljenih, znači boriti se za dostojanstvo Krista u vlastitome dobu. Svjedočiti o patnji žrtava, znači svaki put iznova Kristu pomoći nositi križ na Golgotu. I s njime čekati uskrsnuće . tatem: apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine , KS, 2003., 5.