Nova Istra

289 Sanja KNEŽEVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI jedaju patnju da bi potakle mržnju i bijes, one ispovijedaju da bi svojim životima posvjedočile kako bez trpljenja i muke nema uskrsnuća. Ni pojedinca, ni društva, ni naroda. One nisu silovane kao pojedinačne žene, nego u ime naroda i kulture čije su pripadnice. One nisu silovane svojom krivicom , nego u ime politike Zla, koja do danas svoje zlo nije spoznala. Stoga, ako je njihova muka bila u ime njihova naroda, onda bi svjedočanstva njihove patnje i boli trebala biti zalog „stvaranja navike i kul- ture sjećanja“ (Letica, 1997: 38), na univerzalnoj dimenziji holokausta. Što bi, dakle, značilo da je hrvatskome društvu poslana poruka o potrebitosti katarze, o spozna- ji stvaranja novoga života iz pepela patnje. Nema uskrsnuća bez spoznaje muke i križa. Hrvatsko društvo ne može poslati poruku o politici mira i pomirbe, dok se ne suoči s vlastitim ranama, s vlastitom boli i dok je katarzično ne proživi. Nije do- statno za žrtve odrediti jedan dan u kalendaru, potrebno je da snaga žrtve i radost poruke njezina uskrsnuća postanu duhovna baština cjeline naroda. Patnja vukovar- skih logorašica u tom se smislu i može promatrati kao paradigmatski primjer geno- cidalnog ratovanja u svim dijelovima svijeta, ali i paradigmatski primjer društvenog raspoloženja i stanja, koje ne može biti pročišćeno i zdravo dok ne spozna vlastitu patnju, proživljenu žrtvu nedužnih u ime vlastitog kulturnog i narodnog identiteta. Ako postmoderno društvo izraslo na eshatološkoj ideji „potrošnje svijeta“ ne podnosi patnju, bol i smrt, je li to razlog da čovjek svoj život podredi takvom druš- tvu i zapadne u začarani krug potrošačke zabave? 5. ZAKLJUČNO RAZMATRANJE Marija iz Magdale, ponižena među ženama, plijen muške grabežljivosti, prva je su- srela uskrsloga Krista. Ona koja prije Krista nije imala svoga identiteta, koja nije znala za vlastitu sliku bogosinstva, ponižena u svojoj boli, imala je snagu razumjeti njegov križ te s njim doživjeti i osobno uskrsnuće. Posve je jasno da proces od proživljavanja patnje do osobnoga uskrsnuća iz vlasti- toga pepela boli nije nimalo lak. Ipak se može predmnijevati da gotovo uvijek svaki čovjek ulazi u patnju s čovjeku svojstvenim prosvjedom i sa svojim pitanjem ‘zašto’. (…) Zacijelo to pitanje više puta postavlja i Bogu, kao što ga je i Krist postavio. Osim toga, čovjek ne može ne primijetiti da onaj komu to svoje pitanje postav- lja i sam trpi te da mu želi odgovoriti s križa, iz središta osobnog trpljenja . (Salvifici doloris, 51.) Uz Papino zapažanje o odnosu Krista i čovjeka, o Gospodinu koji pruža utjehu i snagu vrlo se znakovito veže jedno od svjedočanstava vukovarskih logorašica: