Nova Istra

261 Tibor WEINER SENNYEY NOVI PRIJEVODI s koje potječemo, bila je obao i prazan divovski mjehur, i nosila je tisuću puta veća mora, ravnice, planine od sadašnjih; i raznolike vrste živih bića i mnogo više ljudi. Eksplodirala je prije više milijuna godina; jedna od njezinih otprhnulih kapi je naša Zemlja.” Pjesnik potom navodi izvorni naziv pjesme, koji glasi kao i Zoetmulderov Mahruh: Kana vuanh athetan jargelih – ali Weöres dodaje i na mađarskom: Pogrebni bubanj za stotinu tonućih svjetova u gradu Jargeh . Pjesnik, koji sebi naziva Ljubičastim Plamenom, u svakoj strofi pjesme oplakuje po jednu zemlju. Izradio sam tabelu s imenima zemalja, zapisao redom Kartiabh-todarh, Ogarinn, Gherke, Zölülügh i ostala imena, usporedio ih s mjestima koji se spominju u Zoetmulderovoj mapi, tako sam pronašao u kojim se rečenicama pojavljuju, te sam odmah dobio i mađars- ki oblik rečenica, onda sam počeo identificirati česte glagole i imenice, te sam tako na kraju završio rječnik. Činilo se da je pjesma Sándora Weöresa napisana 1952. savršen prijevod onoga lontara na nepoznatom jeziku što ga je Zoetmulder našao u Lomboku iste godine, a čiji je prijepis nekom čudnom podudarnošću dospio do mene. No i od toga me više potresala činjenica kako se u bilježnici moga ludoga ujaka, punoj umobolnih teorija, pojavljivala ista riječ: Mahruh. Kada sam počeo ozbiljnije istraživati prepisku Sándora Weöresa, dospio sam posve blizu dešifriranju priče. Među pismima Weöresa i Béle Hamvasa pronašao sam zapis o Gondvani, pisao sam o tome i u eseju, ali taj je zapis ubrzo uklonjen sa stranice na kojoj je bio objavljen, jer pravni nasljednik nije dopustio objavljivanje. Istovremeno sam u nastavku istraživanja otkrio kakve se sve tajne skrivaju ovdje. U tadašnjem eseju napisao sam: „Kao što se kasnije ispostavilo, napisao je ne samo pjesmu već cijelu književnu povijest Mahruha i poslao je Hamvasu u pismima. To je kasnije pismo, nažalost, uništeno zajedno s mnogim drugim Hamvasevim spisima kad je bomba pogodila kuću.” No, nije poptuno uništeno. Jedno pismo je pronađe- no, no slutim da će pravni nasljednici, zagrijani strahom i pohlepom, htjeti i na nj staviti veto, pa upravo stoga sada najvjerojatnije pišem ladici svoga pisaćeg stola, te sve ovo nikad neću moći objaviti. Ako čudesnom igrom sudbine netko ovo ipak bude čitao, može to smatrati dokazom i dokumentom. Dakle, Sándor Weöres je pisao Hamvasu:„Dragi Meštre, hvala za analizu u kojoj razmatraš moje vizije. Volio bih da ti mogu češće pisati, ali nisam uvijek u prilici. Snovi koji su mi dolazili o svijetu Mahruha prekinuli su se 23. ožujka. Pjesma je je- dini pisani dokument o tome svijetu, kao i ona literarna povijest koju sam ti poslao. Je li tek puko maštanje ono što sanjamo i prenosimo? To nepojmljivo ludilo i strah koji je opustošio Mahruh, to nešto protiv čega ni četrdeset kraljeva ništa nije moglo – vjerojatno je bila najgora od svih mojih zastrašujućih vizija. Sjećaš li se? ’ Nestat će najprvo obala / kasnije svi otoci i sprudovi, / zatim more, / zatim nebeski svod, / zatim svjetlo, / zatim mrak, / na kraju ničega neće biti: / naše oslobođenje zbit će se tamo, /