Nova Istra

260 NOVI PRIJEVODI Tibor WEINER SENNYEY dospio u blizinu Zoetmulderove izgorjele kuće. Veliki je profesor kucani tekst u mapi s Mahruhom pisao između dvije svoje knjige, glasovite studije Adiparwine priče te Kulture Istoka i Zapada , negdje nakon 1950. Točnije je da ga je možda prikupljao i vjerojatno ga stoga nije objavio na eng- leskom, ni na nizozemskom, ni na indonezijskom, jer ga nikad nije dovršio. Otvo- rivši mapu, pružio mi se uvid u nevjerojatno znanje jednoga izvanrednog uma, jer Zoetmulder ne samo što je naučio javanski i starojavanski već je sakupio staroja- vansku poeziju, štoviše razlikovao je starojavanske od raznih drugih jezičnih ele- menata. Mahruh je bila pjesma čiju starost nije znao odrediti. U uvodnoj studiji pod naslovom „Mit o Mahruhu” napisao je kako je lontar, palmov list na kojemu je bila izvorna pjesma, pronašao na otoku Lombok, i premda je bila zabilježena pismom kawi, zapravo uopće nije pisana na starojavanskom niti na kawiju. Riječi na tim je- zicima, naime, ništa nisu značile. Prilično duge stihove pjesme prepisao je latinskim slovima, ali nije umio odgonetnuti na kojem su jeziku napisane. Raspitivao se u selu na Lomboku čiji je to lontar bio, ali mještani su nerado govorili o tome. Seoski sveće- nik je na koncu odlučno otjerao sve zainteresiranijeg nizozemskog znanstvenika, u kojega je – slučajno – ostao lontar. Kada sam stigao dovde, uzdahnuo sam i savjest mi je postala lakša. Mnogi su listovi u mapi za papire bili puni dosadnih i uzalud- nih etimoloških eksperimenata kojima je Zoetmulder pokušavao otkriti jezik na kojemu su pisane riječi pjesme, naravno bezuspješno. Bilo je uočljivo kako se njegov rukopis mijenjao tijekom godina, kako se s vremena na vrijeme vraćao pjesmi, ali uvijek bez rezultata. Na posljednjem listu pokušava secirati naslov pjesme, sve uz- nemireniji. Prijepis zvuči ovako: „Kana vuanh athetan jargelih” – pored toga: I still don’t know. Soon they are coming . 3. Kako sam Zoetmuldera iznimno cijenio, kao jezikoslovca i književnog teoretiča- ra, bio sam sasvim siguran kako ni ja neću biti sposoban dešifrirati. S plesačicom sam okončao dalekoistočna putovanja, kao i ljubav, ali od književnih istraživanja nisam odustao. Jednom je prilikom moj meštar predstavio netom tiskanu knjigu jednoga od najtankoćutnijih mađarskih pjesnika, Sándora Weöresa. Na predstav- ljanju knjige povela se riječ o tomu kako je Weöres u trenutcima nadahnuća znao improvizirati cijele literarne pripovijesti, te je tako jednom zaneseno ispričao priču o planetu Mahruh. Čim sam čuo riječ, steglo me u grlu. Nažalost, priča o planetu izgubljena je, no na stočetrdesetdevetoj stranici drugoga sveska cjelovitog izdanja postoji pjesma koja govori o uništenju toga planeta.„Propast Mahruha” počinje ova- ko: „Prema ovoj pjesmi čovjek i sjećanje stariji su od Zemlje. Prazvijezda Mahruh,