Nova Istra

259 Tibor WEINER SENNYEY NOVI PRIJEVODI – Literary gentlemana ? – upita starčić potisnuvši uljudan osmijeh. – Mi ovdje sahranjujemo jednoga sveca. Jednog kawija! – Mislim na gospodina Zoetmuldera. – Da... – ali vidio sammu sjaj nepovjerenja u očima. – Dakle prijatelj, pretpostav- ljam daleki prijatelj, jer ovdje vas još nikad nisam vidio. Kako se zovete? – Ja sam Tibor Weiner Sennyey, dolazim gospodinu Zoetmulderu iz Europe, iz Mađarske, ali vidim da sam nažalost zakasnio... – Da... – pognuo je glavu – nažalost. Zbog čega ste došli? – upita me, prodor- nim pogledom koji dopire do bubrega, starčić kojeg sam se želio što prije rješiti, pa sam zbunjen na brzinu rekao: – Mahruh. Na to se on zbunio, koraknuo bliže i, uhvativši me za ruku, prvo brzo rekao nešto na javanskom, nešto što nisam razumio, zatim mi šapnu na uho: – Petrus je rekao da ćete doći, govorio je o vama prije smrti. – O meni? – začudio sam se iskreno. – Zar niste došli u vezi s Mahruhom? – Jesam... naravno... ja. – slagao sam. – Žao mi je što se nismo mogli osobno dogovoriti o tome. – Sve je tamo na stolu... oprostite, zaboravio sam se predstaviti, bio sam tajnik gospodina Zoetmuldera, bapak Judi. – Nakon što smo se rukovali, dotaknuo sam svoj grudni koš, pokazujući tako prema javanskoj etiketi da mi je bila čast. –Ali prije nego što se udubite, molim vas, pođite s nama na pogreb, minibus već čeka. Znao sam da to znači kako se više nikada neću moći vratiti u ovu sobu. – Kamo idemo? – U Muntilan, u nekropolu – i kada mi se nasmijao, zabljesne njegov ispolirani očnjak. Kimnuo sam i krenuo prema vratima, ali sam torbu namjerno zaboravio pored pisaćeg stola. Osjećao sam iz nekog razloga da bi bilo krasno i mome egu laskavo kada bih mogao istraživati za stolom velikog Zoetmuldera, ali sam slutio da će moja malena laž ubrzo biti otkrivena ili da ovaj valjani tajnik upravo blefira. Kod izlaza sam se tobože sjetio torbe i, iskoristivši pojavu mnoštva Javanaca na izlazu, naravno uz ispriku, otrčao po nju. Kod pisaćeg stola tada sam hitro u torbu spustio mapu za papire s Mahruhom, zaklinjući se kako ću je prepisati i prokrijumčariti na- trag. Nisam ni slutio da je to bilo najpametnije što sam tada mogao učiniti. Naime, dan nakon sprovoda uzalud sam se vratio do kuće, boreći se s ozbiljnom grižnjom savjesti. Kuće je izgorjela. Kao da je izgorjela knjižnica. Među ruševinama stajala je, uplakanih očiju, prekrasna djevojka miješane krvi. Neprestano se ispričavajući, vratio sam mapu s Mahruhom, iako se ona meni zahvaljivala. Nikada više nisam