Nova Istra

258 NOVI PRIJEVODI Tibor WEINER SENNYEY više od 100 godina, ali uzdao sam se da će primiti zainteresiranog, mladog mađar- skog pjesnika koji je s istinskim oduševljenjem pročitao nekoliko njegovih knjiga. Živio je u Yogyakarti, u središnjoj Javi, ali sam nažalost na putu donde, u gradu Bandungu, dobio tešku infekciju želuca zbog koje sam čak i uz pomoć antibiotika svoga prijatelja slikara Grka i žvakanja lišća javanske gatare izašao iz kućnog prit- vora tek nakon tjedan dana. Mogao sam biti sretan što sam preživio. Žurno sam putovao iz grada u visokim planinama, željeznicom koju su sagradili još nizozemski kolonijalisti, između vulkanâ i terasastih rižišta u Jogju, u sultanat, gdje sam se na- dao upoznati jednoga od najznačajnijih književnih teoretičara našega doba. Odsjeo sam u Pravirotaramu, četvrti koju je prije dvije godine potres sasvim razorio, a sada je za potrebe stranaca bila obnovljena i načičkana hotelima. Odatle sam pošao dalje u Kraton, u srce sultanata, gdje sam se počeo raspitivati za Zoetmuldera. Kada sam konačno stigao do njegove kuće – već sam bio zakasnio. Stigao sam točno u minutu na njegov sprovod. U kući koja je stajala širom otvorena tužno su se vrzmale žene u svečanom i yogyakartski dostojantvenici odjeveni u ukrašene batik košulje, te nekoliko visokih Nizozemaca. Među svjetinom okupljenom zbog žalobne svečanosti nije padalo u oči da sam stranac, te sam se ušuljao u kuću. Samo sam jednu mladu ženu vidio kako plače, a i ona je vjerojatno bila miješane krvi, svi su ostali bili svečano ozbiljni. Tiho se razgovaralo po raznim sobama velike kuće čiji su zidovi od poda do stro- pa bili pokriveni policama za knjige. Iz najudaljenije sobe čulo se duboko brujanje latinske molitve, a kroz odškrinuta vrata vidio sam kako se pored odra jako starog čovjeka moli svećenik u mantiji. Potresen, posrtao sam među nepoznatim ožalošće- nicima, sve dok nisam stigao do pisaćeg stola velikoga povjesničara književnosti. Po zamršenom neredu – možda će zvučati neskromno, ali... – prepoznao sam samoga sebe. Na rubu stola bilo je nekoliko palminih svitaka, ispod njih velika mapa za pa- pire. Pjesme napisane na bambusovu lišću bile su urezane prekrasnom kaligrafijom u pet redaka, te najprvo pomislih da su na starojavanskom. Zacijelo je to bio Zoet- mulderov posljednji rad. Pažljivo i s dubokim poštovanjem povlačio sam prst preko svitka i među starojavanskim pisanim znacima primijetio nepoznatu geometrijsku formu. Srce mi je počelo žestoko kucati jer mi se slika koju sam vidio učinila odviše poznatom, ali ono što sam odmah nakon toga ugledao naprosto me užasnulo. Ispod svitka nalazila se žućkasta mapa za papire na kojoj je bila zabilježena 1952. godina i jedna jedina riječ, velikim slovima: MAHRUH. Uzdrhtao sam. – Oprostite – reče na besprijekornom engleskom sitan javanski starac iza mojih leđa. – Vi ste rođak ili netko iz kruga prijatelja? – Ja sam... prijatelj... – odgovorih spetljano – ...daleki prijatelj velikog literary gentlemana .