Nova Istra

257 Tibor WEINER SENNYEY NOVI PRIJEVODI u kavezu; plašio sam se da će me udariti, ali je, iskezivši se, rekao samo: Mahruh! Bio je to naš posljednji susret. Dvije godine nakon toga, dovodio sam s majkom u red tužno malenu, iako prekrasnu seosku kućicu svoga ujaka, jedino njegovo vlasniš- tvo, skriveno uz šumu u Borsodu. Gábora Sennyeyja liječnici više nisu htjeli pusti- ti iz zavoda. Navodno se slomio. Kućica je bila puna spiralnih bilježnica i miševa. Majka me zamolila da nasred dvorišta spalim bilješke njezina sirotog brata, te sam to počeo činiti, ali sam na kraju iz znatiželje – dok je lomača lijepo buktila – otvorio jednu. Loto brojeve imao je samo do određene godine, zatim je slijedilo sve više i više izračuna – jednako bezuspješnih i poredanih u sve zamršenijem lancu brojeva. Na kraju se pak ponavljala samo riječ: MAHRUH. Pojma nisam imao što znači. Podigao sam i drugu bilježnicu i u svjetlu plamenova učinilo mi se da sam otkrio istu čudnu geometrijsku formu čije me sve temeljitija analiza ispunjavala neshvat- ljivim zgražanjem. Shvatio sam kako forma, koju je još kao mlad precrtao na nekoj arheološkoj izložbi i koja je tako dugo obuzimala njegov poremećeni um, forma koja istovremeno sliči i na zviježđe i na spravu za mučenje: NIJE ZEMALJSKA. 2. Bit ću iskren: plašilo me to da bi me mogla zadesiti ujakova sudbina, zato sam radije sakrio one dvije spašene bilježnice i nisam ih uzimao u ruke ni u svojim najgorim danima, niti sam ikome o njima govorio. Uzdao sam se u to da se nikada više neću sresti s tim teorijama, i koliko god to tužno bilo, ni njega nisam posjećivao u zavodu, a majku sam smio samo bojažljivo pitati ponešto o njemu. Napisao sam knjigu o tome kako i zašto sam putovao na drugu stranu planeta, tiskana je i govorio sam već o tome, a u ovoj priči dovoljno je reći kako sam se istins- ki užasnuo kad sam nepoznatu riječ pročitanu u ujakovoj bilježnici, te čak i samu formu, ponovno vidio na Javi, doduše godinama kasnije. Želio sam zaboraviti svu mahnitost i užas kojom su nebesnici udarili na jednoga člana moje obitelji, ali čini se kako ne samo da nisam imao takvu mogućnost, već sam bio sve bliže dubljoj i sveo- buhvatnijoj strahoti. Pokušavao sam, doduše – barem tako osjećam – trijeznoga uma i hladne glave shvatiti stvari, ako se u glavi mladog i zaljubljenog pjesnika uopće krije bilo kakva trezvenost i hladnoća. Bio sam, naime, zaljubljen u jednu plesači- cu, što me dakako nije moglo spriječiti da, ako već putujem Javom, ne udovoljim i svome strastvenom zanimanju za starojavansku književnost. Želio sam se susresti s najistaknutijim poznavateljem i istraživačem starojavanske književnosti, s izvrsnim starim Nizozemcem, profesorom Petrusom Josephusom Zoetmulderom, autorom temeljnog književnopovijesnog djela Kalangwan – a survey of Old Javanese literature . Zoetmulder je rođen 1906., dakle u vrijeme kada sam bio ondje moglo mu je već biti