Nova Istra

256 NOVI PRIJEVODI Tibor WEINER SENNYEY – Ah – nasmiješio mi se tužnim crnim očima, naime, volio me: – Sada se samo igram. – Čega se igraš? – Izračunavam brojeve za loto od prije pedeset godina. – Nemoj se šaliti! – rekao sam praveći se da se smijem, a zapravo mi je bilo jako žao što je najstariji živi član obitelji Sennyey sišao s uma. – Ne šalim se – reče najsmijanom ozbiljnošću tipičnom za luđake. – To je ta tvoja glasovita teorija? – Tibi, ti se šališ! – Ne šalim se! To je ta? – Nije. Ovo je samo primjena jedne od njih – i, naravno, u njegovu se glasu osje- tila uvrijeđenost, a onda je dodao: – Ona druga je nešto potpuno drugo. – Ali, kakva primjena? I zašto ne računaš brojeve lota za idući tjedan? – To ne znam. – Eto, vidiš! – i naknadno iskreno priznajem da sam ismijao vlastitog ujaka. Na- večer, dok smo nakon večere sjedili na stubama držeći po čašu vina i pušili, obuzela me grižnja savjesti te sam se pokušao pomiriti s snjim: – Gabi, mene doista zanimaju tvoje dvije teorije. – Onda dođi! – reče i pođosmo na kat u gostinsku sobu, gdje je on tih nekoliko dana stanovao. Na stolu su bile čak tri spiralne bilježnice. Slijedilo je podrobno i dugo objaš- njavanje, a sve te rečenice ne bih ni volio niti znao napisati. Ujak je stvarno imao dvije veće teorije. Prva govori o tomu kako je od slučajno viđenih brojeva jednoga određenog dana moguće izračunati – prema formuli koju je sastavio – loto brojeve za mnogo, mnogo godina kasnije. Koliko je to kasnije, pokazala bi uvijek slučajnost, ali je to bivalo obično pedesetak godina kasnije. Druga je pak bila opis nekakve forme s brojevima. Formu je još za vrijeme peštanskih studentskih dana vidio na bu- dimpeštanskoj arheološkoj izložbi, što je moglo biti negdje s početka sedamdesetih godina – tada je, naime, moj ujak bio student matematike u glavnom gradu. Nisam, nažalost, uspio iz njega izvući odgovor što je točno bila tema izložbe, već samo toliko da je postojao neki predmet na kojemu su bili razne rezbarije. Materijal, svojstva i namjenu predmeta nije mi znao suvislo iznijeti, samo je prepisao ono što je na nje- mu vidio, i rekao kako je to danas još nepostojeća, buduća forma u kojoj se kriju svi prijašnji oblici i mogućnosti. Meni je izgledala kao geometrijska žvrljotina i teško sam se obuzdavao da se ne nasmijem. Naknadno priznajem da me užasnulo to što je i u drugoj bilježnici tumačio razna geometrijska proširenja iste forme. A kad sam mu umoran postavio pitanje: „Ali, između ovih dviju teorija nema nikakvih veza, zar ne?“ – jako se uzbudio, zaljuljao, a onda skočio i počeo trčati po sobici kao tigar