Nova Istra

255 Tibor WEINER SENNYEY NOVI PRIJEVODI kako se u pozadini naših lektira ne provlače nizovi ljudskih života. Vidimo ljudske živote, ljudske sudbine, ali kada ono što se u našem umu od iverja razuma poslaže u jedinstven svijet, ne utječući samo na našu već i na sudbinu i budućnost cijeloga svi- jeta: naježimo se. To je sveti strah koji sili na koljena, a umjesto da se molim, napisat ću sada kako sam došao do zaključka da našem svijetu ne samo što prijeti nepoznat užas nego kako taj užas skrivaju, štoviše pripremaju ga pojedini mračni krugovi. Naizgled nekohezivna zrna crna biserja, usprkos svemu, povezuje nit duž koje sam prije nekoliko godina krenuo. Bio sam mlad jezikoslovac koji obećava, još stu- dent, kada nam je moj ujak prigodom dužeg odmora došao u posjet. Bio je to njegov posljednji posjet. Ujak se krenuo školovati za matematičara, ali nakon smrti njegove majke, osnažilo se kod njega ludilo koje se bilo još prije pojavilo, i nakon što su ga izbacili s peštanskog sveučilišta, uzeli su ga za skretničara. To se, međutim, u njegovu životu pokazalo samo kao međučin, zato što je većinu vremena već tada provodio rješavajući razne aritmetičke zadatke. Sastavljao je nerješive i umobolne matematičke formule, bio je posebno zainteresiran za račun vjerojatnosti koji je, razbludno se cereći nazivao računom nestvarnosti, i za neeuklidsku geometriju. Sve je bilježio u malu spiralnu bilježnicu, a pamtim ga još iz doba ranoga djetinjstva kao nekoga tko si na obiteljskim slavljima, povučen u mračan kut, mrmlja u bradu i računa. To je činio i kao skretničar, zaboravljajući nažalost prebaciti skretnice, što je katastrofalno urodilo sudarom dvaju vlakova. Na sudskom ispitivanju nedvosmi- sleno je postalo jasno kako moj ujak, Gábor Sennyey, nije uračunljiv, pa su ga odveli u ludnicu. Kada su ga pitali što može iznijeti u korist vlastita opravdanja, reče kako je sa svojim dvjema najznačajnijim matematičkim teorijama stigao do točke gdje je bio sasvim prestao primjećivati što se oko njega zbiva. Toga lijepog jesenskog dana u vrtu seoske kuće moje majke napokon sam ujaka mogao upitati na koje se to dvije teorije pozivao na sudu. Prekriživši boležljivo tanke i dugačke noge i upiljivši u mene oči s odsjajem ludila, ujak ni tada nije bio u stanju isprve smisleno odgovoriti. Po- nekad bi me prestravio i sam osjećaj kolika je sličnost između majčina brata i mene, zato se i nisam volio sretati s njim, iako je u osnovi – ne uzimajući u obzir njegovo ludilo – bio simpatičan čovjek. Volio je peći kruh i igrati se s jazavčarima. A to što ga je ponekad – često – spopadalo računanje, i što je mrmljajući ispisivao zamršene škrabotine u svoje bilježnice, pa i u tome smo bili toliko slični jedan drugome. Ujaka je njegov otac, materijalno upropašteni barun koji je stoga postao alkoholičar boreći se s nastupima bijesa i pjesničkim vizijama, htio za profesora matematike. Nakon smrti majke, međutim, napustio je sveučilište i, povukavši se u kućicu na selu, živio samo za svoje dvije teorije, koje su na kraju i izazvale njegov odlazak u zavod. Dakle, upitao sam ga: – Gabi, što to stalno brojiš?