Nova Istra

236 NOVI PRIJEVODI Nicolas BOUVIER OD ISTOKA PREMA ZAPADU To je bio moj put, prema logici povijesti. Mislim, kao i Herodot, da je Azija majka Europe, a da joj je Novi svijet kći. Herodot, rođen u Bodrumu u Turskoj, smatrao je medske ratove glupima i u svojim„Istraživanjima“ nastoji pomiriti Grke i Perzijance, koje uostalom silno hvali. Aleksandar Veliki dijelio je to mišljenje. Njegova osobna garda bila je sastavljena od perzijskih konjanika i strijelaca, na veliki jad njegovih makedonskih vojnika, koji su ih u tri navrata pobijedili. Pošto je potukao vojsku i bojne slonove kralja Pora, tako je ganut plemenitošću toga starca da se prema njemu odnosi s velikim poštovanjem i ostavlja mu njegovo kraljevstvo Pendžab. „Azija, pogrbljena majka“, napisao je Lorenzo Pestelli. Sa šest godina, čitajući Julesa Vernea, vidio sam Phileasa Fogga i Passepartouta kako oslobađaju mladu brahmansku udovicu koja je trebala biti spaljena na lomači uz svojega muža, i otada me je ta „majka“ privlačila kao što magnet privlači metalne strugotine. Trideset godina, ili gotovo toliko, uvijek sam išao prema Istoku. Prirod- no je da idemo pronaći stare prije nego što ćemo otkriti mlade. Radujem se zbog te odluke, iako sam ponekad našao tu „majku“ nagrizenu post- kolonijalnim oponašanjem, iskvarenu korupcijom i opijumom, lišenu duše pod utje- cajem puritanskog dogmatizma, ili ponekad smrtno umornu poput staraca iscrplje- nih od pretjerana rada. Velike kulture umiru onako kako se gase uljne svjetiljke. Maova Kina nikad neće biti ravna Kini dinastije T’ang, niti će Iran ajatolahâ biti ravan Iranu Shaha Abbasa. Ne treba više ništa očekivati od njih osim rafiniranosti, patine, tankoga srpa Mjeseca u opadanju. Rekao sam da je moj put bio dijakronijski i to je točno: ta Azija koju sam toliko volio i tako dugo njome putovao pomogla mi je da razumijem Europu. Krist, Bud- dha, Muhamed došli su s Istoka. A poznavanje Europe objasnilo mi je Ameriku, i još je objašnjava. Posljednjih deset godina gotovo sva moja putovanja ili boravci vodili su me na Zapad: Irska, Škotska, Kalifornija, divna britanska Kolumbija. Mo- gao bih, poput jednoga belgijskog pjesnika i diplomata, reći:„Ti koji zadrhtiš na ime Vancouver“ . Zapad je, dakle, došao kasno u moj život: našu američku kćerku posjetio sam kad sam već prešao šezdesetu. Učinila mi se lijepom u najrazvikanijem gradu na svijetu, Los Angelesu, gradu čiji vrtovi žive od dotoka vode sa Sjevera. Na plažama Malibua, Venice, Santa Monike, shvatio sam da se mit Zapada, „Westward-Ho“, koji je za Ameriku ono što je Eshil za grčku tragediju, rastopio u golemim, sivim i hladnim valovima. Da je tu kraj Zapada: nijedan stanovnik Kalifornije koji ide u Guam ili na