Nova Istra

237 Nicolas BOUVIER NOVI PRIJEVODI Filipine neće reći: „I go West“. Na plažama Pacifika Zapad se uvija u sebe sama poput vala koji udara o žal. A dalje je beskrajni Tihi ocean, koji bez Bougainvillea, Cooka, Stevensona i Melvillea ne bi nikad prožeo naše imaginarno. Taj val koji se uvija, to su Hollywood, John Ford, John Huston: svi su vesterni način oživljavanja onoga što više ne možemo doživjeti. Taj mrtvi mit, i film koji je rođen na toj obali, vraćaju u život stare fantome koji su Americi još potrebni. Kolovoz, 1993. Nicolas Bouvier rođen je 1929. godine u Grand Lancyju/Ženeva, u obitelji koja je za svojim stolom primala kao goste Thomasa Manna, Hermanna Hessea i Marguerite Yourcenar, i u kojoj je, uz oca, ravnatelja Sveučilišne knjižnice, vrlo obrazovanu majku i djeda glazbenika, od ranoga djetinjstva razvio ljubav prema čitanju i učenju. Omiljeni pisci dječjih knjižnica u to su vrijeme Curwood, Fenimore Cooper, Jack London, i mali Nicolas provodi sate čitajući o pustolovinama njihovih junaka na dalekom sjeveru ili proučavajući zemljopisne karte. Kao gimnazijalac, i kasnije student književnosti i prava, kreće na prva putovanja u Finsku, alžirsku Saharu, Španjolsku, i o tome piše za razne novine. Od njega se, u skladu s obiteljskom tradicijom i mentalitetom protestantske Ženeve, očekuje da započne sveučilišnu karijeru, ali Bouvieru su potrebni širi vidici. S prijateljem, slikarom Thierryjem Vernetom, u lipnju 1953. kreće u malom Fiatu 500 na put koji će ga preko Balkana, Grčke, Turske, Irana, odvesti do Khyber Passa, graničnog prijelaza između Afganistana i Pakistana, gdje „u danima istočnog vjetra do putnika na mahove dopire zreo i opaljen miris indijskog kontinenta...“ Tim riječima, zapisanim 1. prosinca 1954., završava prva Bouvierova knjiga, Upotreba svijeta , jedna od ključnih – i kultnih – knjiga putopisne proze, prvi put objavljena 1963. godine, o autorovu trošku. U knjizi su uz Bouvierov tekst, koji živošću, preciznošću i visokim književnim stilom daleko nadmašuje uobičajene putopise, objavljeni Vernetovi crteži, nastali tijekom zajedničkog putovanja do Kabula. Bouvier je sam nastavio put kroz Indiju, Cejlon (gdje će se zadržati nekoliko mjeseci), i svoje prvo veliko putovanje završio u Japanu, u kojem je ostao godinu dana, izdržavajući se pisanjem članaka za novine, popraćenih fotografijama, držanjem predavanja, pa i povremenim poziranjem kao maneken. No, trebat će mu mnogo vremena da bilješke s toga i kasnijih putovanja pretvori u knjige, jer se „vanjsko i unutrašnje“ (kako glasi naslov njegove jedine zbirke pjesama) moraju prožeti, proći kroz proces „pročišćavanja“ i „taloženja“. Tom gotovo alkemijskom procesu dugujemo knjige Japanska kronika (1975.), Riba-Škorpion (1982.), Dnevnik iz Arana i drugih mjesta (1990.), Između lutanja i vječnosti (1993.), Crvena soba i drugi tekstovi (1998.)... Kako je Bouvier i vrstan fotograf i ikonograf, njegove su knjige često spoj fotografije i teksta, poput knjižice Sova i kit (1993.), iz koje su prevedeni ovi kratki zapisi. Nicolas Bouvier umro je 1998. u Ženevi, a nakon smrti objavljeno je nekoliko knjiga njegovih dotad neobjavljenih bilježaka i tekstova što ih je pisao za novine i časopise, te osobito zanimljiva prepiska s prijateljemThierryjem Vernetom, suputnikom na prvome velikom putovanju. Izbor, prijevod s francuskoga i bilješka: Bosiljka Brlečić, Zagreb