Nova Istra

234 NOVI PRIJEVODI Nicolas BOUVIER SNOVI TIJELA Nalik prirodi, prirodi, prirodi, Nalik paperju, nalik misli... napisao je Henri Michaux, koji je svoja – i naša – osjetila sondirao neusporedivom pozornošću i nepopustljivošću. Da je to tijelo koje nas prosvjetljuje ili ponižava od kolijevke do groba nalik prirodi , naša je velika pomoć, naše posljednje utočište, mož- da naša jedina ljubav. Za taoističku oštroumnost ili žar tantričke Indije, ta istovjet- nost nije dvojbena. Živi duh kabalistâ pronalazi u tome stupnjeve duhovne spoznaje i sliku tvorca. Srednjovjekovno kršćanstvo koleba se između gnušanja i praznovjerna poštovanja. Leonardo da Vinci, koji potajice secira mrtva tijela, izlažući se opasnosti da završi na lomači, vidi u njemu najljepšu radionicu u svemiru . Kako god bilo, taj tajanstveni pratilac, ogledalo naših nemira ili naših pouzdanja, ne prestaje nam zadavati muke. Otkad tražim slike, ti „snovi tijela“ čine zasebnu galaksiju na beskrajnom nebu ilustracija. Planet na kojemu se strah, veselje, morbidna frivolnost smjenjuju kao u toj hrabroj radionici koja će nam još neko vrijeme praviti društvo. Ludost poput one u kojoj su nekadašnji arhitekti slobodno izražavali svoje fantazme, strahove, želje ili hirove. „Snovi tijela“, 1985. u: Ecriture , broj 24, 1985. SJEVER Iznad stola za kojim pišem visi mali kompas od potamnjela čelika, koji potječe iz rata 1914. Još pokazuje Sjever iglom koja malo podrhtava; onoga dana kad ga bude prestala pokazivati, umrijet ću. Svi imamo u glavi kompas, dragocjeniji od zlata Inkâ. Kad netko od naših bliž- njih počne raditi sve naopako, kažemo za njega, na francuskom, da je „izgubio Sje- ver“. Neki su ga izgubili kad i svoj život, upravo kad su ga krenuli tražiti: mislim na Hudsona, kojega je 1611. u malome čamcu usred leda ostavila njegova pobunjena