Nova Istra

202 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Davor ŠALAT koji pušta šarene lampione, vješajući sagove orijenta, prije nego zora nogom od mramora stupi u fontane srhom nesvjestice. Mjesec je more zgusnuto u kuglu s valovima, koji se propeli i ostali tako. I silno ćuti vodu. Zato kasno rani. I kasno lijega do prstiju zore na srsima. U ovoj pjesmi već vidimo pjesnika koji je realnost gotovo posve izljuštio i pre- kombinacijom njezinih preostalih fragmenata stvorio posve lunarni i somnambulni prostor. Vida se ovdje ne utječe samo svetkovini intelekta, modernizmu kao strogoj duhovnoj konstrukciji, već se donekle okreće u smjeru suprotnoga pola moderne lirike – poezije razdrtih slika, diktatorske mašte, osjetilne irealnosti, magije jezika i alkemije riječi. Intenzivira se i disonanca prema čitatelju jer je to tekst koji više nema izraženiju namjeru komunikacije s nekim mogućim adresatom, već se nastoji prometnuti u autonoman estetički objekt, odnosno, kako kaže Friedrich,„tvorevinu dovoljnu samoj sebi koja zrači mnogim značenjima te se sastoji od spleta napetosti apsolutnih sila što sugestivno djeluju na predracionalne slojeve, ali čine i da zatrepe- re tajna područja pojmova“. Stvaranju irealnoga prostora uvijek pogoduju lunarni, somnabulni krajolici, kao u spomenutoj Vidinoj pjesmi. U njima se lakše razmiču stvarnosni odnosi, potuđuju dosadašnje bliskosti, a stvaraju nove između udaljenih slika i pojmova, gdje je i ono malo preostalih realnih stvari obasjano drugačijim svjetlom, nekom krutom mjese- činom koja je zapravo magični, onirički, halucinantni lirski krajolik. Apsolutizacija vremena i prostora u toj pjesmi vidljiva je i iz cijelih njezinih pasaža u kojima pre- vladavaju nominalni iskazi, gotovo bez glagola, ili su glagoli stjerani u sporedne re- čenice. Takav nominalni stil Friedrichu je obilježje moderne lirike i on ima funkciju da „nominalno kazani sadržaji nazora ili apstrakcije trebaju ostati dokraja oni sami, nipošto uronjeni u kakav tijek zbivanja pa ni u ikoju vremenitost, dapače, u krajnjim slučajevima, ne stupajući ni uzajamno u kakav odnos“. Napokon, ovdje je možda najhrabrija Vidina metaforika koja biva identitet posve različitog, zapravo, kako kaže njemački romanist, „metafora nasilno združuje sve razrožno“, te se promeće u takozvanu tehniku pretapanja u kojoj se jukstaponiraju i srazuju različita područja. Navedimo neke takve Vidine metafore: apozicijske me- tafore „zvijezda, pregršt mrtva srebra“,„noć, ponoć žustrih zasjeda“, pridjevske „naje-