Nova Istra

201 Davor ŠALAT XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Vidim mjesec iznad mojih godina kroz rov kopan grčem trudnih ruku. Da bi zvijezda sjala, pregršt mrtva srebra, gutao sam ugalj, drače provalije ranile su šake, grlo, trepavice, ispod kojih, kao da je sužanj, onaj stari mjesec tužne pozornice polagano vene svemirom papira, po kulisi bljedokrvne zemlje. Pozor mornari sjevera i juga! Matrozi kovrčasti i mladi na keju mlačnih noći, istovareni iz lađa, što im slapovi naježureni i zvonki klokotaju, kikoćući djevičanstvom vode, u lukama s prigušenim sjajem barova, likera, osušene ljuske. Prazne kuće, gdje slani uzduh struji a po krovovima šeću umiljate mačke dok na nebu od sedefa ne zacikta mlađ. Mjesec je iza gore. Tamo negdje u pećinama. Ne vidim ga, ali slutim prasak česme, zauvijek ukrućene. Zvučne vodoskoke, usnule u zraku kao dúga povrh bagremova zaselaka, frula i pastira ili baobaba ispod kojih tučni ljudi počivaju na granitnim utrobama zvijeri. Zemlja bi izgarala, ili bi je noć progutala, ponoć žustrih zasjeda, što okolo baršunasto tapka, da joj nema izuma mjeseca,