Nova Istra

200 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Davor ŠALAT I tamniti će ruže s kojih mirisavi zraci oko tebe tajanstveno kruže. Tu, prvo, upada u očinaslov koji je autoprogramskog karaktera, upravo u skladu s Friedrichovom tvrdnjom da modernu poeziju uvijek prati snažna autorefleksija, da je, dakle, u modernome pjesništvu romantičarsko nadahnuće ustupilo mjesto inte- lektualiziranom, kontroliranom građenju pjesme, superiornom duhu koji se probija u nadstvarne svjetove. Nadalje, u spomenutoj Vidnoj pjesmi dolazi do depersona- lizacije i dehumanizacije, lirsko „ja“ promeće se u, kako kaže Friedrich, „pjesničku inteligenciju kao operatera jezika“, u„umjetnika koji isprobava čine preobrazbe svoje vladalačke mašte ili svoga irealnog načina gledanja“. Vida spominje i sve veću magiju koja rubi sjajem prostore duše, što pak smjesta asocira na magiju jezika kojom mo- derna lirika postulira sugestivnost, analogije, višeznačnost i glazbu nauštrb jedno- značnim sadržajima, odnosno svakodnevnoj uporabi jezika. Čak se navode i simboli koje Friedrich izričito spominje pa se cijela zadnja Vidina strofa može tumačiti i u tome ključu. Ruža je simbol za samu poeziju koja da sve više tamni, dakle, odmiče se od svake realnosti i komunikativnog jezika. No, s ruže dolaze mirisavi zraci – u prijevodu sugestivne i magične poetske energije. One pak„oko tebe“ (jedini se put u pjesmi imenuje objekt koji je zapravo u funkciji subjekta što se izriče u trećem licu) tajanstveno kruže. Dakle, sjedište energija koje su predracionalne, nadracionalne, magijske i stoga tajanstvene izmješteno je iz samog subjekta i objekta i one se nalaze oko njih, tek ih depersonalizirana poetska svijest stvara i dohvaća. U cijeloj ovoj pje- smi, na kraju, sama stvarnost zapravo je posve izlučena, vrijeme i prostor su ponište- ni i apsolutizirani, a poetska magija, koja je po Novalisu„sjedinjavanje mašte i snage mišljenja“, stvara nov zasanjani svijet koji se većma priklanja zvučnoj sugestivnosti nego li semantičkoj lociranosti. I kada sve to zapazimo, onda nam već Vidina lirika znatno preciznije „sjeda“ u opće Friedrichovo određenje strukture moderne lirike čija su obilježja „neutralna unutrašnjost umjesto čuvstava, mašta umjesto zbilje, kr- hotine svijeta umjesto njegove cjeline, miješanje heterogenoga, kaos, zabljesnutost tamom i magijom jezika ali i neko staloženo operiranje analogno matematici, što udaljuje ono prisno“. Usložnjavanje pjesnikova egzistencijalnog stanja, povlačenjem životnih i nado- nosnih sokova, prema tragičnome kraju Vidina života izaziva tjeskobniju atmosferu njegovih pjesama, ali i još veću tamnoću izraza, metaforičku smjelost i sugestivnu zgusnutost. U svemu tome još se više ističe pjesnikova bliskost s hermetizmom, ali, točnije rečeno, i s općom strukturom moderne lirike, kako je tumači Friedrich. To je vidljivo i u pjesmi Krut mjesečev krajolik iz 1955. godine.