Nova Istra

192 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Božidar PETRAČ suzdržan od velikih i grubih riječi. Bogdanova rasprava naslanja se na publikacije Kljakovića, Ostovića, Cilige i drugih autora koji su svoja mišljenja iznijeli u raznim novinama i časopisima. Ona se ne zaustavlja i ne ograničuje na prosvjed i prigovo- re, ona na temelju povijesti i geografije te u svjetlu najnovijih iskustava, metodama suvremene političke znanosti, nastoji osvijetliti temeljna pitanja hrvatske vanjske politike. Takavim pristupom autor naglašuje poseban interes same emigracije koja bi u narodnoj politici trebala imati u prvom redu vanjskopolitičku funkciju. Riječ je, naime, o pitanjima oko kojih bi morao postojati visok stupanj nacioanlne jedno- dušnosti kako je to slučaj kod svih politički zrelih naroda. Stranačka ili koja druga opredjeljenja ne bi smjela u tom polju jednodušnost dvoditi u pitanje. U druga dva poglavlja Bogdanova polemika bit će osobnije naravi. Da vidimo kako je prošao Viktor Vida. Kako se Vlaho Raić obračunava s Vi- dom? Vida je, dakako, bio iz spomenuta kružoka (Bogdan, Nikolić, Matić). Raić ga najprije optužuje da je bio na talijanskom platnom popisu jer da je bio zaposlen kao tumač i prevodilac u Glavnom izaslanstvu fašističke stranke pri Poglavniku, dakle na mjestu koje se daje samo pouzdanim osobama, pogotovo u totalitarnim reži- mima. Osim toga, Vida je prevodio za „Preporod“/“Rinascita“, talijansko-hrvatski časopis koji je izlazio za vrijeme NDH od 1941. do 1943. u Zagrebu. Razmetao se „kao raspaljeni paun“, gledao uokolo „kao da je piljarski nadzornik“, želeći pokazati da je važna osoba. Evo kako Raić portretira Vidu: „Primijetio sam, da mu je čelo nisko, pače vrlo nisko, da ima crnu, poput konjske strune tvrdu kosu, da pravi exibi- cionističke kretnje. Kad bi otvorio svoja široka usta, pokazalo bi se krnje, pocrnjelo zubalo. No najviše mi je upalo u oči, da gleda postrance, da izbjegava pogled, kad govori.“ Dalje, prije rata Vida da je bio „borbeni Krležoid“ i „sekretar Jugoslaven- skog crnogorsko-bokeljskog kluba, kluba koji je bio oštro suprtostavljen hrvatskom studentskom društvu ‘August Šenoa’“; kako je takav Vida mogao uskočiti u Glavno izaslanstvo fašističke stranke pri Poglavniku kao tumač i prevoditelj? Dalje, da se je nakon višemjesečne suradnje u „Preporodu“ preselio sa ženom i sinom u Italiju, da su otputovali s talijanskim službenim ispravama, da je talijanski državljanin, da je poput Mussolinija, od borbenog marksista postao fašist, ali da je za razliku od talijanskog diktatora, koji je uvijek bio Talijan, Vida skočio u drugi etnički krug: do napada osovinskih sila na Jugoslaviju da je bio Jugoslaven koji je dobio Stojadinovi- ćevu stipendiju u Italiji i da je prešao u talijanski državni okvir. „Od kričavog Krle- žoide, preko položaja tumača i prevodioca u Glavnom izaslanstvu fašističke stranke pri Poglavniku pa do člana kružoka paliluskog odličnika, put je, nedvojbeno, dug i krivudast“ 15 , u čemu da mu je bitno pomogla dugogodišnja Krležina dijalektička 15 Vlaho Raić, Životni problem hrvatskog naroda , Buenso Aires, 1953., str. 71.