Nova Istra

190 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Božidar PETRAČ samo izmjenom pučanstva i razgraničenjem na crti rijeke Bosne može, pod povolj- nim medjunarodnim okolnostima, uspostaviti doista samostalna hrvatska država. Ujedno smo dr. Tomašić i ja složni, da se moraju srediti odnosi izmedju Hrvatske i Italije onako, kako sam iznio u mojoj knjizi, naime, da Trst i zapadna Istra, s talijan- skom većinom, pripadne Italiji, a u Bačkoj i Baranji neka odluči slobodno izražena narodna volja; i 12. Samo narodno homogena hrvatska država može uspješno vrši- ti svoju povijesnu zadaću te sačuvati i produbiti hrvatsku narodnu samobitnost.“ 10 Raić je, dakle, prisnažio svoja gledišta izrečena u prvoj knjizi, nastojeći odgovoriti onima koji su se kritički postavili prema njegovoj prvoj knjizi Hrvatska i Srbija. Oni koji bi, po Raićevu mišljenju, tražili više, odnosno posegnuli za maksimalističkim zahtjevima, ili oni koji bi bili protiv odstupanja „i jedne česti hrvatskog povijesnog područja Srbiji“, iako dobronamjerni, nisu realni i ne poznaju kriterije po kojima bi rješavanju odnosa dvaju naroda pristupile velike zapadne sile. Štoviše, smatra Raić, maksimalistički zahtjevi samo jačaju snagu i utjecaj onih krugova koji tvrde kako je Jugoslavija jedina kombinacija unutar koje se s vremenom mogu stabilizirati odnosi između Hrvata i Srba. Zatim donosi istrške iz pisama/pohvalnica što ih je primio od različitih osoba iz hrvatske političke emigracije te dijelove kritika objavljenih u hrvatskoj emigrantskoj periodici, koristeći se vrlo cijenjenim imenima poput Vladka Mačeka, Dinka Tomašića, Ante Livajušića, Lucijana Kordića, Dominika Mandića, Milana Simčića, Vilima Cecelje, ili pak navode iz pojedinih emigrantskih publikaci- ja. Po mnogo čemu vidljive su autorove nakane: iz privatnih pisama iznosi dvije-tri rečenice pohvale ili one dijelove recenzija koji su naklonjeni njegovoj knjizi kako bi stvorio dojam o općoj prihvaćenosti svojih gledišta. U drugom se dijelu knjige poi- mence žestoko obračunava s autorom negativne kritike/paskvile FranjomMatićem, ne spominjući ga ni u jednom redku njegovim imenom i prezimenom, Ivom Bog- danom, Vinkom Nikolićem i Viktorom Vidom. Točnije, na samo dvadeset stranica Raić obrazlaže i dokazuje svoje argumente glede sređivanja odnosa između Hrvata i Srba; na tridesetak stranica donosi istrške uglavnom pozitivnih mišljenja o svojoj knjizi, a pola knjige posvećuje žestokom obrušavanju na svoje tobožnje oponente. Naime, istina je samo to da je negativnu kritiku u „Hrvatskoj reviji“ objavio isklju- čivo jedan autor, Franjo Matić. Uvrijeđen tom kritikom u tekstu „Palilulac i njegov kružok“, upleće Bogdana, Vidu i Nikolića bez stvarnih razloga. Jer ni Bogdan, ni Vida, ni Nikolić nisu o Raićevoj knjizi Hrvatska i Srbija ništa kritički pisali i nisu se tim povodom uopće bili oglasili. Zanimljiva je obavijest i najava Bogdanove i Vidi- ne knjige: „Povodom učestalih nekulturnih napadaja u javnim glasilima, pa čak i u posebnim knjigama, na čitav niz hrvatskih javnih radnika, suradnici H.R., gg. Ivo 10 Vlaho Raić, Životni problem hrvatskog naroda , 1953., str. 11-13.