Nova Istra

182 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Antun PAVEŠKOVIĆ umjetničkim i pjesničkim gibanjima u kojima je participirao i Vida. Da je to osje- ćanje života relevantnije od lektire, pokazuju i spomenuti vrlo rani njegovi stihovi. Naravno, nikakav barbarogenij ne bi mogao oblikovati vlastiti pjesnički jezik bez upućenosti u pjesničke postupke i suvremenu poetsku scenu. No, nikakvo obrazo- vanje ne pomaže tamo gdje nema istinskog nadahnuća, a ono je, u Vidinu slučaju, najveće poticaje crpilo iz mediteranske tradicije, ali i jedne specifično mediteranske tjeskobe provocirane izravnim zemljopisnim i demografskim stjecištem u kom se zatekla istočnojadranska kultura. Tjeskobe enklave. Mada neizravno, taj osjećaj izolacije nagoviješten je već najranijim Vidinim pjes- mama. Bokelji putuju počinje definitivnim oproštajem od zavičaja. Zavičaja nastanje- na oskudicom i lakrimoznim rastankom s djetinjstvom. Neobijeljeni domovi, prazni hambari i konobe, gradovi utonuli u crkve i starinske katedrale – krajolik neodoljivo podsjeća na De Chiricove sablasno prazne vedute, bez ljudi koji su nekamo otpu- tovali s jedinom poputbinom sjećanja. U toj je pjesmi, doduše, s urbanima snažno isprepleten rustikalni element, element koji prizivlje arhajsko doba Mediterana, ali je iznad svega nazočna snažna nostalgija i strava ostavljenoga djetinjstva utjelovljena u slikama majki čija bol na kraju pjesme narasta do dijaboličnih srazmjera. Raspeta strašila i posvećene mumije naših bogatih crkava, pred čije noge stižu u oniričkome galimatijasu i poslani novac i dani u kaljuže i poniženja zakopani, ne mogu iskupiti grijeh i prokletstvo napuštanja kolijevke. Majke tu bivaju izaslanicima savjesti onih što su otišli da se nikada ne vrate. U pozadini teških, ali nepatetičnih riječi stoji bol i krivnja sinova koji, s ovoga ili onog razloga, nisu izdržali prokletstvo zavičaja. Taj zavičaj sjajno je portretiran u još jednoj ranoj pjesmi, Boka . Materijalizirao je u njoj Vida višeslojno dvojstvo Mediterana. S jedne strane ljepota pejsaža, ultrama- rinska paleta mora, priče o nekim davnim pobjedama, a s druge, stvarnost ljudske patnje kroz vjekove, patnje okovanih morem i sudbinom moreplovaca. Na jednoj strani kulisa od admiralskih sablji i odora, na drugoj okovi moreplovaca. U svakoj velikoj povijesti zrno je duboke laži i Vida je toga bolno svjestan. Naličje svakog ju- naštva je zločin. Nitko to ne zna bolje od Mediteranca, pa bio to mitski Odisej, star tisućljećima ili pjesnički glas modernoga doba, svjestan mita i zato možda nesretniji od njegovih protagonista. Sve što mu preostaje jest bolan jauk nepoznatu namjer- niku, nama zapravo, kao pokušaj iskupljenja onoga koji je dio mitske prošlosti, ali i svjestan njene laži. Ima u toj pjesničkoj poziciji nečega kristolika – Krist je, nai- me, formalno ponavljajući obrazac rituala žrtvovanja, prvi u dugoj povijesti žrtvene prakse prikazao lažnost progonstvene logike mita i pogubnost mitskoga žrtvovanja. Vidin pjesnički glas uporan je u podsjećanju na prijevarnost mitske predaje koja od povijesti stvara sliku laži i time taj glas implicitno bira dvostruku poziciju žrtve i negatora žrtvovanja. Pritom, zanimljiva je impostacija pjevanja koje i žali i osuđuje