Nova Istra

181 Antun PAVEŠKOVIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Možda to nigdje nije tako lijepo pjesnički oblikovano kao u stihovima Vidine rane, mladalačke, mjestimično patetične pjesme Poslanica mrtvog gdje vidimo u us- pomeni: jedna drvena koliba, more, / jedra i jarboli; / i duša živa čovjeka luta u prostoru / gdje more nebo pije . Ovih nekoliko stihova implicitno zacrtavaju Vidinu poeti- ku. Izrijek sveden na jezgrovit, oskudan svijet elemenata, predočuje tvarno sažetu stvarnost čije formalno siromaštvo, suzdržanost iskazivanja spojena s preciznim i snažnim imenovanjem entiteta, nagovješćuje iznimno moćne slike uzmorja kao metafore čovjekova bivanja u univerzumu. Štedljivost na riječima kao zalog raskoši duhovna krajolika tajna je Vidina stvaranja koju će kritičari i povjesnici književno- sti nerijetko prepoznavati kao onirizam, halucinantni doživljaj svijeta. Suzdržanost samoiskaza jamči u Vidinu glasu usudbenu težinu, začudnu eksploziju praiskon- skih slika bića. Oskudnost čovjekova staništa umještena u krajolik mora, s jedrima i jarbolima kao metonimijom plovidbe, prerastaju u scenografiju čovjekove sudbine trajno obilježene lutanjem, drugim imenom za samoću. Vida ne govori o čovjeku koji luta, on naglašava dušu čovjeka kao lutalicu, potvrđujući da je lutanje/samoća trajni usud duhovnoga tu-bitka, usuprotnjena nebu kao hrani istinskoga beskraja, a to je u mediteranskome svjetonazoru more. Nebo je ovdje opredmećeno, ono je gradbena tvar samoće, jer more je praelement snažniji od svega, more je prokletstvo, sudbina i beskrajna snaga koja nas zarobljuje i konačno apsorbira. Ono je u pravom smislu riječi orfejsko podzemlje i svezemlje, univerzum. More je pakao u jednome svijetu u kom je pakao vječna, zlokobna samoća. Sudbina čovjeka jest plovidba, ali ne vetranovićevski plov sigurnoj utihi luke na kraju lutanja, nego vječno odlaženje za neizvjestan horizont koji nam krije i istodobno nagovješćuje strahotu potencijanog ništavila. Naravno, možemo govoriti o hermetističkim i inim utjecajima na Vidino poetsko stvaranje. Ne možemo ne percipirati da je onirizmom i sažetošću izrijeka bio po- kadšto vjeran osluškivač romanskih pjesničkih tradicija i modernističkog razvitka. No, Claudio Guillen nas je, usuprot svim pozitivističkim i pozitivizmom nadah- nutim koncepcijama stvaralačkog utjecaja, naučio opreznosti u komparatističkim raščlambama. U najmanju ruku, ako ne zdravu razumu spram koga su hegelijanski koncepti teorije toliko skeptični, ono uvjerljivim Guillenovim ekspertizama može- mo povjerovati da i u Vidinu slučaju, više od izravna napajanja na osobnoj lektiri, imamo prepoznavati neke bitne silnice vremena i duhovnoga podneblja. Mislim da je, umjesto priče o Vidinu nadahnuću hermetizmom, uputnije kazati da je hrvatski pjesnik dijelio duh vremena u kome su aktualni bili i hermetizam i egzistencijalizam i ostali -izmi kao duhovni izraz tjeskobna doba slutnje ratnih tragedija, užasa rata i praznine poraća. Mediteranski kolektivni osjećaj života kao neprekidne ljepote i jed- nako neprekidne tragičnosti logičan je nastavak mogao pronaći u prošlostoljetnim