Nova Istra

183 Antun PAVEŠKOVIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU ono o čem pjeva. Time, zapravo, za razliku od kristovske negacije žrtve, ipak žali za onim što sam prokazuje kao privid. Tuguje jer je slika privid, a ne istina. Sva ta proturječja, vremenom razrješavana sve dubljom religioznošću, također su dio mediteranske poputbine. Još je jedna komponenta Vidina mediteranizma, više nagoviještena nego izrečena, nazočna u pozadini mnogih njegovih spisa. Ona ukazuje na specifičan vid mediteranstva, nazvali smo ga istočnojadranskim, možda najeksplicitniji u pjesmi iz 1949. Mrtvi gradovi na moru . Ranije smo ga spomenuli i kao tjeskobu enklave. Mračni onirizam ove pjesme najsrodniji je elegičnosti Mili- ćevićeva obraćanja svojim mrtvima, konačno smirenima u samoći vječnosti. Mrt- vi gradovi su napušteni gradovi, urbane cjeline koje umjesto svojim živima, sebe nastanjuju svojom pustoši. Njihovi živi zauvijek su negdje daleko, spremni tek na osluškivanje prošlosti. Njihovi živi su, zapravo, njihovi mrtvi, jer je njihov autentični život zaustavljen u bezdanu sjećanja. Zato je more u Vidinim kasnijim ostvarajima i spisima, ma koliko prividno blizu i nazočno, tek prostor odlaženja, otvorene ili prikrivene daljine, riznica sjećanja, bilo i formalno ili samo u naznaci iskazivano prošlim vremenom. Vidin je svijet zauvijek otplovio tim morem izjednačnim s umi- ranjem, a ono što je od njega ostalo na enklavama istočnojadranskih obala, mrtvo je jer ne pripada više onima koji se izrasli u tim gradovima i pustili ih da uvenu. Vidin mediteranizam stoga je onaj Kavafisov, Homerov, ali i specifično njegov, napušten, otet od nekoga drugog senzibiliteta, posvojen od tuđine koja je za nj zna- čila samoću i smrt. Istočnojadranske enklave potonule su u vlastito zaleđe.