Nova Istra

180 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Antun PAVEŠKOVIĆ su izgrađeni gradovi, gradići, tvrđave, zidine, nameće vlastitu bjelinu kao vizualnu konstantu. Plenerizam, obilje svijetlih boja, krije drugu osobinu Mediterana, na- spramnu, preciznije govoreći – suprotivnu. Naime, u srži Mediterana je kontrast. Njegova bjelina skriva tamu, mrak. Na razini fenomenologije svakodnevlja, ovu simboliku boja mogli bismo predočiti kao karnevalsko veselje, nasuprot korizmenoj skrušenosti. Na žanrovskoj razini možemo posegnuti za najprirodnijom suprotno- sti scenskoga svijeta, onoj između komedije i tragedije. Ipak, najtočnije bit medite- ranizma pogađa jedna od najpoznatijih drama zapadne kulture, ona što objedinjuje njegove dvije krajnosti. Naravno, riječ je o Sofoklovu Kralju Edipu . Pritom, sam je Sofoklo do te mjere poopćen u našoj svijesti, da je red podsjetiti se kako je riječ prvenstveno o piscu mediteranskoga senzibiliteta. Edipova priča u početku je puna aktivističkog optimizma. Kako stvari teku dalje, preobraća se u grešan i krvav, dru- gim riječima – mračan rasplet. Kada imaginiram Mediteran, teško mi je ne vidjeti sablastan lik Tiresije koji neprekidno opominje koliko je opasno zagrebati ispod površine bijeloga, koliko je zlokobno zaviriti iza zavjese svjetla. Ipak, poput svoga praoca Edipa, rijetko je koji misleći Mediteranac, stvaralac pogotovu, odolio zovu opakih sirena, zbog kojih i postoji Tiresija, prorok strepnje i mraka. Onih sila što su davne 1960. našega pjesnika prizvale zauvijek. Viktor Vida nije, dakle, bio iznimka. Stoga ovih nekoliko riječi nisu pokušaj in- terpretacije njegova razmjerno bogata i raznovrsna opusa, nego tek prolegomena za okvir u koji bismo trebali locirati njegovo duhovno stanje. Uostalom, nije li i on sam, osobno, privatno živio to mediteransko dvojstvo, dvostrukost razuđenu u teatral- nu, karnevalsku gestu zabavljača, pače ponekad i klauna, iza koje se krila tama koje je svjedočanstvo težina njegova izrijeka. Hugo, vječito zaigran, u nekom ludičkom grču, i Orfej, depresivno suočen s Euridikinim osvrtanjem koga ne može izbjeći jer se i sam neprestano osvrće svojoj metaforičkoj dragani. Svako dvojstvo nosi u sebi tjeskobu ili barem nelagodu. Mediteranac to najbolje zna. Nije slučajno najležerniji i istodobno najmračniji pjesnik suvremene hrvatske poezije, Mediteranac Dragojević rekao: Živim drugo . Ne može se živjeti drugo bez rizika od odustanka od ovostranosti ili rizika od njena odustanka od nas i ta pozicija trajan je generator tjeskobe. Raspetost je moguća samo ako stvarnosti svakodnevlja ponudimo obrazinu, ali nas pritom neizbježno čeka skrovit vrt samotnjaštva. To je vječna pouka svakoga istinskog stvaranja, kako nas uostalom predivno poučava jedan formalno nemediteranski pisac, veliki Ivo Andrić, likom neimara u svome Mo- stu na Žepi . Ne treba zaboraviti, kada smo ga već spomenuli, da je i orijentalizam, ne saidovski, dakle projektivni, nego stvaralački, izvorni, dijete Mediterana. Na po- sredan način Andrić nam je pokazao da je samoća i uvjet i pokora svakoga istinskog stvaranja, pa stoga i energetski rezevoar mediteranske duhovnosti.