Nova Istra

179 Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb MEDITERANIZAM VIKTORA VIDE Cijenim naslov uvodnoga članka Božidara Petrača u izdanju Kruha samoće Viktora Vide iz 1995. sadržajem ekvipolentnim nazivku mediteranizam kojim sam naslovio svoje razmatranje. Malo metaforičnosti u pristupu neka mi bude oprošteno, ali ne mogu se, i na temelju osobna iskustva, oteti jakom dojmu da je Mediteran, ne do- življavamo li ga poglavito geografskim pojmom, u svakome Mediterancu prostor sjećanja i samoće (Petračev naslov: Viktor Vida – pjesnik sjećanja i samoće ). Medite- ran je, naime, stanje duha. On je, osim toga, a možda i prije svega obveza, značajnija nego neki drugi zemljopisno-duhovni toposi, budući da je u našem civilizacijskom krugu mediteranstvo pradomovina duhovnosti u kojoj smo rođeni i odrasli. Nema Mediteranca koji to ne osjeća te nema ni stvaratelja podrijetlom s Mediterana čije djelo nije podložno nekoj vrsti nostalgije i turobnim raspoloženjima. Mediteranski topos nije, naime, samo ishodište. On je, upravo sa svoje sudbinske prvotnosti, ujed- no i nešto zauvijek izgubljeno, on je djetinjstvo kojim smo trajno obilježeni. Najbliže njegovu određenju jest opis kojim Hegel u svojoj povijesti filozofije ocrtava grčku filozofiju. Uvijek, dakle, kada ga dodirujemo duhovnim okom, kao da se vraćamo kolijevci djetinjstva. Nije ga nipošto pogrešno odrediti ni kao svojevrsnu fatamor- ganu kojoj nikada nećemo moći pristupiti, ali koja će nas zauvijek pratiti negdje na horizontu našega duhovnog bivanja. U sličnoj varijanti on je novakovski izgubljeni zavičaj. Nešto u čem se bivati trajno ne može, čak i kada smo sebe osudili na fizičko bivanje na njegovim zemljopisnim koordinatama. Utoliko je paradoksalna njegova pozicija – unutarnja poputbina koje se nikada nećemo moći lišiti, ali je, kao i svaka poputbina, nešto zauvijek neuhvatljivo. Ako bismo ga sveli na gabarite likovnosti, bijela boja je njegova dominanta. Kamen, bilo onaj u naravi, bilo obrađeni, od koga