Nova Istra

175 Daniel MIKULACO XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU redba, iskušenje, patnja, bol, grijeh, izgubljenost, osamljenost, zlo/dobro, ubojstvo (-a), usud..., moglo bi se predmnijevati kako je riječ tek o suvremenoj prispodobi bi- blijskog arhetipa. No, stvari su ovdje ipak, sukladno strukturi moderna svijeta (pre- ciznije kasno-moderna ) – a ovdje je to i posve jasno naznačeno u obliku referencija na neke totalitarne društvene strukture i s obzirom na godine kada je tekst napisan (i tiskan) – bitno složenije te dovedene do apsurda i paradoksa. No, kako je u podnaslovu naznačeno „(?)“, pokušajmo prvo propitati radi li se uopće o noveli . Prema navedenim generičkim obilježjima, riječ je o fikcionalnom proznom tekstu u kojem se pripovijeda o jednom izdvojenom , svakako neobičnom , događaju ( fragmen- tu egzistencije) i opisuju okolnosti koje iz običnog , svakodnevnog vode u čudno i izuzetno . Motreno kvantitativno, na dvadeset i jednoj stranici teksta tematiziraju se okolnosti nagovještaja (naredbe) i provedbe ubojstva jednog državnika ( Nadvojvo- de ), što posve odgovara okviru i temi primjerenoj za novelu. Prilično noveli, tekst započinje opisom, doduše ipak nešto dužim – večernje šet- nje neimenovanim gradom, koji predstavlja protagonista Joba kao senzibilnu, me- lankoličnu i tjeskobnu osobu na putu do iznajmljenog sobička stanodavke Olge, gdje ga očekuju nenadani gosti za koje ne zna što od njega žele. Nakon zajedno probdjevene noći, ujutro ga odvode do treće osobe u tajnovito zdanje imenom Sud- bina – tvornica igračaka , gdje mu ovaj priopćuje da je odlučeno da (on) izvrši atentat na Nadvojvodu, i to na njegov rođendan u podne, kad se bude vraćao iz crkve (Vida, 2011:226). Pri tome mu, kao osiguranje, uzimaju dugme s kaputa. Nakon ovog, doista kafkijanskog početka, slijedi središnji dio, dramatizacija sa ciljem održavanja napetosti i neodređena tjeskobnog, somnabulnog i počesto nad- realnog ugođaja strepnje napučenog izgubljenim pojedincima (sustanar Glumac , izgubljena djevojka , barun ...) te imenima-funkcijama poput Klevetnika , nadzornika , službenika zemaljske pravde , sudaca koji tumaraju prostorima neimenovana grada, nekog neodređenog teatra u kojemu se odvija nekakva loša predstava (svijet kao obesmišljena pozornica) i krčme kod Zle Maćehe (mjesto zaborava). Vrijeme gotovo da stoji, posve je pounutreno kroz alogična i apsurdna promišlja- nja nekolicine likova o kojima ne saznajemo gotovo ništa i Jobove strahove i fobije. Tek razgovor Joba i Glumca u Jobovu sobičku otkriva naoko tek nebitnu pojedinost: – Neki dan – nastavlja – prohtjelo mi se igrati na lutriji i sjetim se broja 13 na vašim vratima. Ja tu pločicu lijepo izvučem i pribijem na vrata moje jazbine, ne bih li primio zgoditak . (Vida, 2011:234) Tek nešto kasnije saznajemo da je prošlo nekoliko tjedana tijekom kojih se Job (...) protanjio, usne mu ispucale i osušile se, oči upale, da izbjegava razgovore i kopka po svojoj nevidljivoj rani, koja ga sve jače peče (Vida, 2011:235).