Nova Istra

176 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Daniel MIKULACO Početak posljednjeg dijela (razrješenje) počinje pitanjem o usudu : – Svaki čovjek ima svoju sudbinu – reče – ali, ako joj je zla sreća kumovala, ne valja je prihvatiti. Čovjek joj se može oprijeti, ali drugi ne (Vida, 2011:236) . Potom slijedi i pitanje o svemiru : – S točke bez vremena On vidi sve: one koji su bili prije nas i one koji će doći i bere iz srca listove samoće i dijeli ih svima, i krotkima i ubijačima (Vida, 2011:236). Ovaj pokušaj iznalaska moralnog opravdanja za stanje i situaciju iz koje se ne može uvodi nas u sam kraj. Opisom Nadvojvode kao sjetne, neostvarene i nesretne figure koja večer prije miluje svojega hrta i, predosjećajući kraj kao konačno oslobo- đenje od ovozemaljskog, oprašta se od vjernog supatnika – pripovjedač nudi trunku utjehe. Sljedeće jutro, dok je Job s prozora motrio Nadvojvodin povratak iz crkve, slijedi posve neočekivan završetak. Nadvojvoda je ubijen. Do Joba dolazi onaj iz Sudbine i (...) reče: – Došao sam da vam vratim dugme. Lijepo ste se izvukli, čestitam. Došli naši nadzornici da vas opomenu da ne zaboravite, pa ugledali broj trinaest na Glumče- vim vratima i gurnuli pismo u sobu. A on, vidite... Ovakvim se prikazom htjelo ukazati na trodijelnu, drami blisku kompozicijsku strukturu (uvod, zaplet i rasplet) teksta, ali i pokazati kako taj gotovo nefabularni tekst, napučen opisima, evokacijama, psihologizacijama, prividno alogičnim promi- šljanjima te nadrealnim stanjima i scenama, ipak sadrži posve precizno uglavljene prijelomne točke na mjestima karakterističnim za novelu. Naravno da se ovdje ne može govoriti o klasičnom bokačovskom tipu novele, već je riječ o tipu novelističkog teksta koji zadržava tek nužnu osnovu novelističke strukture (realističku motivaci- ju, izniman događaj, obrat i poantu), a ostalo je primjereno kasnomodernističkom stilu iskustva egzistencije. Pozovemo li se pak na Todorovljev model novele kao dvodijelne dijaloške forme ( želja / modifikacija , pitanje / odgovor ) i sisteme izmjene , onda je očito da prvi dio tek- sta donosi neko stanje i očekivanje , a drugi, kroz sumnje i peripetije , konačno razrješe- nje , te bi ova novela imala odgovarati tipu jednosmjerne izmjene prema kojemu X ima niži položaj od Y-a pa stoga X ( Job) nema pravo uzeti Nadvojvodin život, ali niti moć odbiti naredbu nadređene instance iz Sudbine ( legalizirana nejednakost ). Kako ovdje ne postoji način da se moralno i etički opravdano izbjegne nametnuti sustav izmjene (počini ubojstvo i primi odgovarajuća kazna za taj novelistički cijenjeni čin), kao je- dino moguće rješenje, kako bi se na kraju ipak uspostavila nužna ravnoteža, a autor pribjegava upravo tomu, nadaje se sudbinskim udarom prenošenje krivnje na treću osobu (Glumca). Poanta ove, sada pouzdano možemo reći – novele, jest apsurdna i konačno paradoksalna – utjeha bez utjehe, život bez života.