Nova Istra

171 Daniel MIKULACO XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU uvod – razrada – zaključak ili ekspozicija – zaplet – rasplet , odnosno pri upotrebi postupaka sažimanja i redukcije . Različite teorije novele redovito ističu dramatičnost novele i njezinu sličnost nekoj vrsti dramskog sižea te tvrdnju da je zato novelu bitno lakše dramatizirati nego li roman u svoj njegovoj kompleksnosti. No, kako naglašava Solar, dramatičnost novele ne treba miješati s pojmom „dramske napetosti“ i drugim obli- cima „dramskog stila“ (Solar, 2004.). Priroda i svrha drame, odnosno novele bitno su različite. Premda obje vrste teksta svoju temeljnu kompozicijsku strukturu grade na priči , uporaba postupaka ograničavanja i sažimanja (ogoljavanja teksta na njegove bitne elemente) bitno je različita i s drugim ciljem. Dok je drama primarno nami- jenjena izvedbi na pozornici i tip je izravne , face to face interakcije, novela se ipak posreduje prvenstveno tekstualno. Iz te bitne generičke razlike proizlaze i razlike pri upotrebi navedenih postupaka. Opisi mjesta i likova na novelistički način u drami su suvišni i nepotrebni jer se ona uprizoruje na pozornici, odnosno u procesu izved- be, dok su za novelu opisi i naracija nužni – jer je riječ o tekstualnoj formi. Osim toga, kako je već napomenuto, novela se koncentrira na samo jedan izuzetan događaj – tek jedan segment, dok drama, reći će Solar: ljudski život ne pogađa u segmentu, nego u toku (Solar, 2004.), zahvaća ga u procesu življenja. Struktura novele Tzvetan Todorov u spomenutoj raspravi o strukturi novele (Todorov, 1981.) raz- matra novelu kao cjelovitu i samostalnu strukturu . Referirajući se na Boccacciov De- kameron , gradi prilično uvjerljiv model za analizu novelističkog teksta, a koji bi u bitnim segmentima trebao biti primjenjiv na većinu novelističkih tekstova, osobito one fabulativnije. Prema Todorovu, temeljna sintaktička struktura novele je dvodijelna: želja i mo- difikacija . Prvi dio postavlja pitanje na koje drugi dio daje odgovor . Odnos pitanje/ /odgovor jezgra je dijaloga pa je prema tome novela temeljno dijaloška forma . Prvi dio prikazuje neko stanje , iznosi podatke i želju za ostvarenjem nečega, nekog oče- kivanja , koje Todorov definira kao izmjena , tj. iznosi neku pretpostavku koja onda u drugom dijelu nužno doživljava peripetije i transformacije, koje prvo dovode do sumnje , a onda konačno i do rješenja . Takvu dvodijelnu (pitanje/odgovor) sintak- tičku strukturu Todorov izvodi iz zaključka da prvi dio novele (općenito) sadrži uglavnom modalne rečenice , a u drugom one prelaze u indikativ . Nadalje, novela na semantičkoj razini postavlja pitanje pomoću sistema izmjene . Društvima upravljaju neki ustaljeni sistemi izmjena (u „teoriji sistema“ – interakci- ja ). Novela, pak, teži osujećivanju i razbijanju tih uobičajenih sistema svojevrsnom transgresijom – čineći prekršaje i prevrate; i upravo to pretvara u svoj predmet. Sve