Nova Istra

170 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Daniel MIKULACO Zbog postupaka sažimanja i redukcije u noveli se može govoriti i o asocijativnosti koja proizlazi iz brojnih mjesta neodređenosti (Solar, 2004.), odnosno o stanovitom stupnju stilizacije , semantizacije ( metaforizacije i alegorizacije ) pa čak i određene zvu- kovne organizacije – poetizacije novele. Stoga novela može podsjećati i na pjesmu u prozi , odnosno na poeziju – jer se ne dâ mijenjati ili preformulirati a da se ne naruši cjelina. Novelistički tekstovi s višim stupnjem poetizacije predstavljaju odmak od kla- sične novelističke sheme u smjeru istraživanja granica žanra i traženja (postizanja) osobitih umjetničkih dojmova. No, i takav tekst svakako mora očuvati osnovnu no- velističku strukturu (priče) i okvirnu svrhu novele kao književne vrste (Solar, 2004.), jer se u protivnom više ne može govoriti o noveli, već o nekom drugom tipu diskur- za. Novela / drama Pri usporedbi novele i drame 2 , sličnosti, odnosno razgraničenja, nameću se primar- no na razini kompozicijske strukture. I novela i drama teže kompozicijskoj shemi: 2 Krenemo li od slike svijeta kao pozornice ( theatrum mundi ), dramu možemo definirati kao uvjerljiv preslik, uvjerljiv model (Schwanitz, 2000.) našeg socijalnog života – kao oponašanje naše socijalne komunikacije. Ionesco bi rekao: Netko nešto radi, a netko drugi to gleda . Drama je, dakle, uklopljena u svijet koji je njezin okvir – interakcijsko okružje iz kojeg onda izvlači interakcijske programe (planovi za odvijanje radnje) i prikazuje ih na stiliziranoj razini kao inscenacije zbilje (autoreferencijalni karakter drame). Iz toga slijedi da se u drami kao predstavljačkoj strukturi (Batušić – Švacov, 1986.) mogu razlikovati tri komponente: tekst , glumac i publika . Tomaševskom je zato očito da se dramsko djelo može proučavati u cijelosti prvenstveno sa svojim kazališnim ostvarenjem i različitim oblicima inscena- cije (Tomaševski, 1998.). U osnovi dramske forme su lik ( didaskalija ) i govor (tekst koji lik izgovara). Riječima koje likovi upućuju ( dijalog , monolog ) ostvaruje se smisao komunikacije. No, komunikaciju u slučaju dra- me podupiru i dodatni korelativi ( režija , scenografija , glumačka interpretacija ...). Specifičan dramski stil obilježen je stvaranjem napetosti – lirske evokacijom , epske predstavljanjem (Steiger, 1978.). Stva- ranje dramske napetosti osnovni je zakon klasične kompozicije (u odnosu prema modernoj ). Njime se gledatelja dovodi u stanje uznemirenog iščekivanja kraja . Održavanje napetosti osnovni je cilj radnje , koja se odvija prema ustaljenoj kompoziciji ( od uzroka ka posljedici ). U tom smislu drama se obično dijeli na pet dijelova – etapa u razvoju radnje: uvod ( ekspozicija ), razvoj ( gradacija , zaplet ), vrhunac ( klimaks , kulminacija ), pad ( obrat , peripetija ) i katastrofa ( rasplet ). Unutar ovih osnovnih dijelova drame izlučuju se onda dramske situacije čiji aktanti (semantička razina) imaju različite dramaturške funkcije : 1. tematska sila ( subjekt ), 2. vrijednost ka kojoj je orijentiran subjekt ( objekt ), 3. arbitar ( onaj koji djeluje dobro ), 4. mogući dobitnik dobra , 5. protivnik , 6. suučesnik . Dramska se radnja, pak, temelji na pojmu sukoba . U drami su čovjek i svijet u stanju per- manentnog sukoba, interakcije licem u lice . Ovisno o tome da li se svijet banalizira (ironizira), ili se podcjenjuje njegovu snagu, ili se pak nastoji s njime uspostaviti izbalansiran odnos – dobivamo komediju , tragediju ili dramu .